ČITAOCU
Moj mlađi brat, fizičar i literata, nije imao većih problema sa zdravljem. Ako izuzmeno jedan trivijalan, premda dosadan i bolan, išijatični incident, te bizaran slučaj opekotine od bitumena – taj nije u svom vijeku viđao bolničkih soba niti omirisao kliničke odaje. Dodamo li tome po jednu standardnu godišnju prehladu, nekad u aprilu nekad u oktobru, zaključićemo spisak njegovih nevolja sa zdravljem. Zaista, životni bilans koji bi mnogi poželjeli. Dočekao je penziju kao profesor univerziteta, sa uzornom krepkošću. Bez tragova slabljenja duševnih moći, pokretan, vedar i čio ušao je u svoje sedamdesete.
Prije godinu dana promijenile su se okolnosti, strmoglavo i dramatično. Pokušavajući da otkloni neke simptome stomačnih tegoba, suočio se – nepripremljeno, šokantno – sa smrtonosnom dijagnozom. Prihvatio je preporuke medicinske nauke i ušao u protokol liječenja. Statistika opravdava takve pokušaje. Ako ne ozdravljenje, ona nagovještava odugovlačenje i laviranje.
Prije operacije, koja nije bila rutinska, došao je kod mene, najstarijeg u porodici, i uručio mi braon kožnu tašnu. Unutra sam našao fascikle sa papirima (uglavnom medicinska dokumentacija: otpusne liste, laboratorijski nalazi, dijagnoze i uputi). Bio je unutra i jedan CD. Zamolio je da pročitam njegovu sadržinu, a kasnije da sam odlučim: šta dalje. Još je rekao:
Postajem sitan u kući, u dvorištu, na našoj livadi. Smanjujem se. Sve manji, zaranjam među drvećem, bjelasam se pod oblacima, plivam kroz maglu pobrđa, kao tačka iščezavam, eno je hita ka ledenoj vječnosti.
Na disku su bile bratovljeve dnevne zabilješke. Ne sistematično vođen dnevnik, po datumima; već komentari radnih zadataka, analiza pojedinih društvenih procesa, opis porodičnih situacija, raznovrsni doživljaji, preživljavanja i osjećanja autorova u mnogim burnim danima na kraju dvadesetog vijeka.
Učinilo mi se da literarna građa nadilazi značaj jedne porodične arhive. Može poslužiti kao skromna slika jedne društvene kalvarije, zabilješka o krvavoj oluji koja je protutnjala uzduž i poprijeko niz pustoline naše zemlje, kako god se ona zvala i kako god kidala i uvijala svoje granice. U spisu se često pominje i moj sinovac M., pa sam dao rukopis njemu – sa željom da ga sredi kako on to umije. Da odstrani evidentne nelogičnosti, popravi stil na nekoliko mjesta, ubaci dodatke radi boljeg razumijevanja i povezivanja raznih bitnih cjelina, pogleda šta činiti sa nekim očitim antidatiranjima, i slično.
Prihvatio se posla, mada nerado. Okapavao je nad mnogim slovom. Zadovoljan sam. Uradio je više nego što sam tražio.
I sada je ova povijest pred čitaocem. Mojom odlukom ona se javlja kao plod dvoautorstva. Znam da joj ono uliva izvornu snagu.
U Budimlji, usamljen i zabrinut, na izmaku 2017.
Vlado B.