Čovjek je ono što je najgore učinio

ČOVJEK JE ONO ŠTO JE NAJGORE UČINIO

Ovog ljeta u Crnoj Gori bilo je prijatno pročitati ponešto iz Pobjede. Javljali su se autori koji su pokretali relevantne teme. Posebno su značajni prilozi književnika Marka Vešovića pod zajedničkim naslovom Spomenik koljašu. Profesorski uredno, kao i uvijek stilski jako, Vešović secira gadnu ideju ovdašnjih vojvoda (od njih, više nego jedan sjedi u crnogorskom Parlamentu) da se podigne spomenik četničkim kolovođama (od njih, više nego jedan se frekventno pominje u dokumentima o kvislinškim ratnim zločinima u Crnoj Gori i okolo).

Možete sto puta reći da je kolaboracija sa okupatorom, u tradiciji Crnogoraca posebno, neviteški čin – vojvode će čekati narednu priliku da ponove svoju privrženost učincima ondašnjih marionetskih vlada. U stvari, oni imaju konkretan zadatak: nekim vradžbinama proizvesti četnike u antifašističke borce. Kad se stvari tako razumiju, postaje jasan motiv zalaganja srpskih vojvoda u Crnoj Gori (stid i frustracija: ne uspijeva im da ozakone u parlamentu ono što su srpske vojvode u Srbiji izglasale).

Kad je to, braćo moja draga, bilo u Crnoj Gori za ponos: a) likvidacija svih onih koji se ne potčine okupatoru? b) plata marionetskim službenicima 50 lira dnevno? c) preimenovanje onog grada u Koljašin? d) da se čuva red i mir u okupiranoj domovini? e) da se odere Hadžija Tahirović? …

U nauci nije potvrđena nikakva korelacija aspekata inteligencije, znanja i etike pojedinca. Vispren i načitan čovjek može biti (na žalost prečesto i jeste) ovijana baraba. Ovo znaju i seljaci u najzabačenijim našim selima, pa ispravno očitavaju na moralnom kantaru veličinu čovjeka prema onom što je najgore učinio. Bez obzira, puno je kolumni, knjiga i tv bistrenja đe se blesavo ispira u devet voda karijera onog norveškog novelovca (Hamsun) koji je veličao nacizam – i posle Hitlerovog kraha! Kad ih pitaš, vide li oni kroz rešeto te odvratne vizure siluetu njegovog sunarodnika, modernog rasističkog podvižnika (Brejvik) – vele da ne vide. E ispale im obadvije!

U tekstu o koljašima razriješena je jedna načelna stvar. Za svakoga neka postoji grob (on je porodično obilježje, znak civilizacije), ali ni slučajno ne za svakog spomenik (on je državno obilježje, znak ideologije). To vrlo dobro razumiju popovi, pa manipulišu – podižu crkve za posthumno ujedinjenje kvislinških puškonoša (koji padoše u borbi protiv antifašista). Ono što se gradi za molitvenik (missal), djelovaće kao projektil (missile). Jer je jasno: takvo saborište tvori nadporodični tumul – spomenički kompleks. Nikakav časni krst ne može da uznese tu gnusnu ideologiju. Može li država stati iza tog građevinarstva? Crna Gora ne može.

Istorija civilizacija daje primere da su mnoga društva primjenjivala kaznu totalnog zaborava (utiranje tragova). Postoji i srednje rešenje, koje nije tako loše za zadrte narode: znati, i čutati. Više od toga ništa! Spomenik, crkva? Može moj kurac, kako upečatljivo kaže Vešović odrešitom stilistikom jednog Tomasa Mana u obraćanju pomahnitalim nacistima 1944. Zebnja našeg književnika je na mjestu. Vukodlaci zaista dejstvuju. Mnogo puta smo početkom ovog vijeka upozoravali: nećemo državu po svaku cijenu. Ne po cijenu relativizacije zločina i rehabilitacije zločinaca. Da: Crna Gora kojoj bi vojvode nagrdile svijetao lik neka izgori. (Baklja Marka Vešovića ne bi bila jedina.) Preporučujem jedan mali, pravovremeni trud. Iskopirati Spomenik koljašu, ukoričiti i staviti u porodičnu biblioteku; vrlo brzo će nas unučad pitati: Šta se to dešavalo? (Ako odgovor budu mogli da nađu i u školi, utoliko bolje.) Objavljeno u Pobjedi 10. sept 2011.