ĐORĐE ĐORĐEVIĆ

Pročitao sam umnu priču Iva Andrića iz 1960. godine, koju je pisac završio takoreći kao već “pečen” nobelovac. Kratki, jezgroviti životopis opreznog (malo)građanina Đorđa Đorđevića; koji je sve u životu analizirao i predviđao – a prevideo jedan klimavi basamak na starom stepeništu jedne uboge uličice i poginuo udarivši potiljkom u ivicu betonskog bloka.

Dok sam čitao mislio sam sa simpatijom da, eto, ima naša literatura, i to iz pera najboljeg, tog malog, opreznog građanina Đorđa Đorđevića, sa četiri ponosna slova đ u imenu, kao što ruska literatura ima onog nezaboravnog Akakija Akakijeviča, sa četiri slova k.

Naš Đorđe će vrdati, od osnovne škole do penzije, itekako i posle penzije, izbjegavaće život, kao što će i život njega ignorisati – ali pre sudnjeg dana neće pojmiti da se ne da analizirati sva složenost životnih situacija i nagaziće on (nepromišljeno!) u poslepodnevnoj šetnji kroz grad na – pogrešnu stepenicu…

Tako se relativno skromna književnost male zemlje, promišljenim postupkom velikog pisca u izboru teme, uzornim stilom pisanja i brigom za univerzalnost čovečijeg govora, uvodi u svetsku kulturnu baštinu.

Jer, ako pišeš priču, i to kratku priču, neka ne bude to samo pričanja radi u osami i dosadi jednog dugog, sparnog letnjeg dana. Ne, pripremaj temu, sadržaj, smisao, jezičko ruho i asocijativni arsenal – danima, nedeljama i mjesecima. Papir se ne smije mrčiti tek tako, površno i aljkavo, s krmačama, crnim murećepom.