GRADACIJE

O maloj lopuži

(možda gladnom Romu)

koji nikad neće pojesti bananu

u svom domu

i koji panično mazne hranu

sa tezge gde plodovi sporo gnjile,

mameći opojnim žutim zrenjem –

moja strina dok pijucka kafu

govori s gađenjem i prezrenjem.

O preduzimaču

koji je sa stovarišta

cement švercovao,

odneo tri koluta fi deset armature

i osam flaša sadolina

(“očistio poslovođu kao ovcu”) –

dok dobuje kažiprstom o ultrapas

kancelarijskog stola –

govori rukovodilac prodaje

kao o vucibatini i zlikovcu.

Za inokosnog organa Pešića

i pet-šest iz njegove garde

bestragom koji odniješe milione (milijarde?)

i stanove dijeliše šuracima

a suvu glad mnozini na prag ostaviše

i u duši straha gnojave kraste –

govorili smo na zboru radnih ljudi

u OOURu

kao o divljacima

koji treba i konopac da omaste.

Za one, međutim,

koji u budućnost

pružiše rutavu ruku

da ukradu mrvice hleba

čukununuku

(rodiće ga još nerođena žena)

i da poharče buduće žetve –

Ko? Kad?

Da urlikne

do neba

(ili dokle treba)

i koje?

Kletve…