Kukurijek

Poslije dubokih snjegova i žestokih noćnih mrazeva počinje da cvjeta kukurijek u Jejevicama, iznad moje kuće u Budimlji. Ta robusna biljka časa ne časi: žuri da otvori svoje godišnje poslove dok mnoge druge, nježne biljne konstrukcije još nijesu ni konstatovale proljećne dahove.

Kukurijek (Helleborus odorus) višegodišnja je zeljasta biljka. Pomalja krupne cvjetove zeleno-žute boje. Tkivo sadrži glukozid heleborin i alkaloide celiamin i spintilamin, te je ova vrsta otrovna. Da, kukurijek nagovještava novi ciklus biološke aktivnosti i on je kod nas u botanici što i pijevac u zoologiji: glaska se da probudi okolinu i najavi promjene. Gle zanimljivosti u Crnogorskom jeziku: pijevac kukuriječe!

Subota je danas. Meni je u pameti jedna davna subota, 21. septembar 1996. godine; padala je sitna, ledena kiša, dostojna jednog Crnjanskog iz mladih dana. Išao sam na sesiju Beogradskog kruga; gost je bio Adem Demaći, sa jednim mladim čovjekom kojemu sam zaboravio ime. Pokušavalo se sa dijalogom Srba i Albanaca - filozof Miladin Životić je mislio, u zlo doba kad mu je vrijeme… Bio sam svjedok, tog dana, sa kojom je energijom, strpljenjem, izdržljivošću i pronicljivošću održavao Miladin kurs ljudskog dostojanstva u sudaru dva nepomirljiva entiteta. Ko je tog dana mogao znati da će se ubrzo tučiti nebeska Srbija sa nebeskim snagama NATO koalicije? Kao što niko tog dana nije mogao da tvrdi da bezumnog rata na Kosovu neće biti. Plijenila me je ličnost filozofa; sjetio sam se proročkih riječi koje se mogu naći kod Dantea, otprilike ovako: Onaj je u pravu, za koga Gvelfi kažu da je Gibelin, a Gibelini da je Gvelf.

Te sam večeri ostavio slijedeći zapis:

“Ovu deceniju su obiljeležili i užasni padovi u srpsko-albanskim odnosima. Mržnja buja, dijaloga nema; ubistva su postala uobičajena stvar, pritom sa elementima bestijalnosti u postupku lišavanja života. Dugogodišnji utamničenik komunističke vlasti Adem Demaći jedan je od rijetkih poznatih Albanaca, ako ne i jedini, koji je za deset godina kročio u Beograd, sa ciljem da napravi dijalog sa srpskim intelektualcima. Kontakt je žestoko sastanizovan. (Napomena, poslije skoro deset godina: morao sam tada da izmislim novu riječ, sastanizovati, koja, vidimo, znači satanizovati na sastancima - jedan proces uhodan u Srbiji i okolo do perfekcije.) Adem Demaći i Miladin Životić nijesu uspjeli da zapale oganj razumijevanja i posade autentičnu klicu sporazumijevanja. Ostao je opet kod mnogih samo jedan mučan utisak da je u pitanju obostrano zbunjeno otaljavanje neshvaćenog domaćeg zadatka. Bojim se da će se ubuduće termin demaći zadatak asocirati na aktivnosti, ma čije da su, koje pod firmom nezavisnog mišljenja, ili svejedno pod pritiskom osione vlasti koja je vlasi sopstvene pameti pošišala nularicom, nude jednostrana rješenja lišena autentične arome kompromisa.”

Filozof Miladin Životić umro je nekih sto pedeset dana poslije te sesije, u vezi koje ga je politički establišment popljuvao sto pedeset puta. Opet je bila neka subota, ovog puta vedra i svijetla i topla, 1. mart 1997. Bile su zadušnice i zatekao sam se sa Mirjanom na Novom groblju u Beogradu: sahranjivali smo njenu sestru Anđeliju. Vidim ispred kapele veliku grupu ljudi, u tihom razgovoru, među njima i neke poznate ličnosti.

Bila je to ceremonija oproštaja od Miladina Životića. Bio sam propustio da saznam, tri dana prije, za njegovu smrt… Uzmem iz Mirjaninog buketa jedan struk kukurijeka i uključim se u red za mimohod. Dok sam čekao, iz suprotnog pravca vidim smrknutu Vesnu Pešić i pomalo rezigniranog, ali uvjek nasmijanog iskusnog velemajstora Svetozara Gligorića (on bar zna šta je mat). Diskretno ali ispitivački posmatrao me iz omanjeg društva, neko vrijeme, Ivan Stambolić (već postojano na mušici prizemno-podzemnog elementa jedne maligne družine nevoljne Srbije); besumnje me je pomiješao sa bratom Vladimirom. Uglavnom:

Položio sam na odar Miladina Životića kukurijek.

Potresen neplaniranom simbolikom u trenu poklonjenja sjenima Miladina Životića, kasnije sam zapisao slijedeće stihove:

Palio si vajne vatre

Posred brklje gdje ne gori ništa,

Adios sa poprišta.

Modar prilažem ti

Helleborus odorus

Kukurijek na odar

(Prijek lijek duši zanavijek

kroz reliktni torus.)

Ushtješe da zagrebu

Safir čisti tvoga pera Zlokrpe od mermera

Maniti od čelika

Od belaja lajavci

(Sami bi rekli: klika)

Te trgovci od mehka kalaja

I lomnog prozorskoga stakla.

Kaljuga te ne bješe dotakla

(Kuja iz pakla pod Avalom skotna).

Sad na miru o Biću sanjaj

I sjećaj se Mora s glavom viš panja.

U moru morâ

Treba nam riječ mila a životna;

Dosvidanja. Do svitanja

Adios Miladine Životiću.

(Palio si vajne vatre

Posred bare gdje ne gori ništa;

Salut sa ratišta.)

Danas čitam neke redove Antimemoara Mirka Kovača, sjećanja koje on “mjerom pali i mjerom gasi”. Mislim da sam i ranije negdje načuo za Životićevo pregnuće do Žute Grede, da održi govor. Sad je krematorijum račune izravnao i ne moramo reći: Hvala, nije trebalo. On se vratio sa Žute Grede, mnozina nijesu. Ne moramo biti, i nijesmo, na kraj srca. I ja ga pamtim, sada zauvijek, kao dobrog čovjeka, ni Gvelf ni Gibelin, koji je mnoge ohrabrio u ljudskosti, onih opasnih, poganih dana…

Ali mi gledamo naprijed. Pitamo se, gdje su sada u Srbiji intelektualne uporišne tačke koje će umno percipirati proces sazrijevanja građanskih vrlina Grne Gore, odgovorno sagledavati interakciju sa njenim okruženjem i ne otežavati crnogorskoj eliti da istraživački djelotvorno izbalansira državotvorni supstrat u složenoj društvenoj klimi Crne Gore. Ah, to nijesu geruzijsko-mantijaški restlovi koji ovih dana drže skupštine, stolove i savjetovanja. Ta sa tih mjesta, sve skupa, slušamo samo površno janičarsko otaljavanje zadataka koji slijede iz okoštuničenih svetosavskih, antimodernizacijskih fuga uspaničenog srpskog nacionalizma.

Takvi su već, minule decenije, posvuda oko nas, četiri puta kukurijekali i četiri puta tuđim glavama začinili žalosnu čorbu nepotrebnih poraza.