Nikao cvijet iz baljege

Uviđavno čeljade ne može bez velikog štrecanja zaviriti u tumuše istorije. Ovo stoga što se najčešće dešava da se autentična slika prošlih zbivanja veoma razlikuje od sadašnjih miraža uokvirenih mitskim pozlatama. Inkompatibilnost mita i istine, na veliku žalost, toliko je frekventna i toliko nedelikatna da prijeti uništenjem našeg samopoštovanja. Skrušeno jadikujemo baštineći dva oprečna suda! Evo pogledajmo:

Ono što je bilo evidentna manifestacija kolektivnog kukavičluka, zapamćeno je kao mudra suzdržanost; egzemplarni nevaljaluk prepričava se u porodici kao humanitarni podvig; klasični zločin knjiži se kao neophodna predostrožnost; pljačka je poistovjećena sa slobodarskim porivima; paljenje kuće i ubistvo čeljadi, od odojčeta do šlogiranog sungulata, akt je, je li, odbrane svete vjere; proćerivanje tri sela ispada nacionalni prioritet; konfiskacija tuđe imovine ne ispadne ništa - nije vrijedno spomena.

Ako bismo pošteno preispitali lik i djelo predaka koji su, po legendi, svijetla znamenja naše istorije, pitanje je bi li od našeg šepurenja ostalo išta više od sjećanja na kolekciju dosadnih brukâ. Vidiš da je ova veličina pljačkala puke siromahe, sve sa blesavim ciljem da poveća svoju ionako veliku imovinu; vidiš da je onaj junak zapalio majku sa đecom u ubogoj njihovoj rodnoj kućici; vidiš da se otmjena ljuba nacionalnog prvaka zakitila opljačkanim nakitom; vidiš ogavnu korupciju; vidiš kretenski karijerizam; vidiš pomahnitalo vlastoljublje; vidiš što ne smiješ da ispričaš, niti samom sebi u osami da priznaš.

Vidiš kontinuirano davanje obraza za guzicu koje potomci verifikuju kao časno trajanje po neupitnom principu “vazda svoj na svome”. Jeste:

što god pohvališ iz nacionalne istorije, činiš to na sopstveni, ne mali rizik. Koje god ime pomeneš u pozitivnom kontekstu, sjutra ćeš se kajati. Koju god bivšu akciju preporučiš, rehabilitovao si dobar dio rasnih nitkova.

Tako, brbljivost nas teško košta. Pitaju nas, šta reče? Znaš li, mrčo, šta se iza toga krije? Izgleda samo ti nijesi čuo za ono? Jesi li pođetinjio, kad ti je ovo tvoj izbor? Đe si rastao? Đe to ima? Koje ti to čitaš knjige? Džabe si se školovao…

To ne znači da ćeš ćutanjem obezbijediti svoj lagodan položaj. Prije ili kasnije polagaćeš račune, što se nijesi izjasnio po tom i tom pitanju. Dobro smo gledali, nijesi bio na ovoj strani. Sve smo prelistali - ti ništa o onome! Tu nedostaje tvoj potpis! Zadovijek!

Pa ipak, naša pozicija kada je riječ o prošlosti nije tako beznadežna. Mora se pribjeći parcijalnoj afirmaciji parcijalnih učinaka. Vidimo: zahtjev za nedodirljivim integritetom bilo čije biografije, pretjeran je. Integralno konzumiranje prošlosti ubija nam apetit; jestivost svega i svačega nikud ne vodi i moramo liječiti tu vrstu alavosti. Ali opet, negiranje svega ostavlja nas zimomorne i pometene na vjetrovitim pustarama istorije.

Čini se da u djelatnosti pojedinih istorijskih ličnosti ima pregnuća koja se mogu podržati. Stajući iza uočene ideje, ne mislimo da operemo fleke nesojstva sa džamadana te persone. Namjera je na sasvim drugoj strani. Afirmativne tirade vezane za segmente riječi i djela nekog iz ranijih vremena prilažu se zbog omladine, zbog dana koji nailaze. Nekako se moraju pozlaćivati vrijednosni sistemi zajednice. Ideje iz prošlosti, za koje nam se čini da se mogu reparirati i preporučiti, ne smijemo zaboraviti ili prećutkivati uz izgovor da ih je i autor, onda, ovako ili onako, nedosljednošću, okaljao. Ako smijem reći, na planu morala nacije, valja primijeniti vrijednosni ključ koji, koliko razumijem, u poslovima književnosti zastupaju mudri i odmjereni: umjetničko relevantna kreativnost pojedinca ne mora (ne treba) da se pokopa u bezdanu jamu zaborava (ali i da se ne slavi čudovišno pompezno), samo zato što biografija književnika obiluje i zaista odurnim ideološkim bazdom (nacizma, na primjer). Postoji klica kreativnosti, dakle, koja zaslužuje da ostvari svoj genetski zapis, a roditeljska posteljica će i onako da gnjili i trune. Ponegdje se čuje i ovako: nikao cvijet iz baljege.

Možda je pogodan primer za ilustraciju onaj koji je Crnogorcima svakako blizak: vojvoda iz Kuča, Marko Popović, sin Miljanov. (O savremenicima sudiće neko još nerođen.)

Ima nekoliko mladih crnogorskih istoričara i polemičara koji istražuju, znaju i iznose bez zazora “istinu po sebi” iz prošlosti Crne Gore. Mi pozdravljamo tu pojavu; vrlo je dobra njihova spremnost da razmite našu prošlost. Čuli smo jasno od njih ono što smo slutili: vojvoda Marko, a on je samo jedan od mnozine , ne može biti amnestiran od mana kao što su žudnja za vlašću, “neobjašnjiv” porast ličnog bogatstva u godinama dok je bio visoki državni službenik, dvoličnost, štreberstvo uz primjere neblagorodnosti koji se direktno kose sa, njime javno proklamovanim, principima etičnosti. Sve to stoji i ne smije biti zatureno: torba naših tereta je prepuna, ali je ne skidajmo sa umornog ramena ni za trenutak.

Ali u evaluaciji tegobne duše njegove, koja je kompleksna i protivrječna duša čovjekova, naići ćemo na jedno biserno književno djelo (Primjeri čojstva i junaštva) i na upotrebljiv, izazovan moralni princip (Princip čojstva i junaštva).

Primjeri čojstva i junaštva književno je djelo koje čini čast crnogorskoj pisanoj riječi, kako god tu knjigu pogledali i u kojigod period čitaoca situirali. Izborom tema, namjerom i elaboracijom, autor je ostvario pun pogodak. Tamo su tekstovi koji univerzalnošću jedne etičnosti na nekoliko mjesta hoće da nadmaše (bogme) mnoge stranice Gorskog vijenca.

Pokušaj da se etika Crnogoraca sagleda kroz dihotomiju čojstva i junaštva, vrijedan je pažnje. Bez obzira koliko je to originalan poduhvat, činjenica je da ima odjeka u našoj sredini, da je prihvaćen kao moguć, mada zahtijevan odgovor na dileme ljudskosti i slobodarstva i sada i ubuduće.

Ovdje je, vidimo, riječ o poslovima cijeđenja, a to je jedini proces koji ima smisla kada se obaziremo na prohujala vremena. Mutljag istorije neka ne prođe kroz filter ovih dana. Pogledajmo koliko je, i za što, upotrebljiva frakcija koja se destilisala kroz naša najčistija htijenja. Taj bistri miomirisni, opojni koncentrat prošlosti čini se da će dati svježinu sjutrašnjeg dana. Trunje, smrdljivi polutrulež, rđa, bazda, otpad, gadež svake vrste - ne prenosi se u novi život; tu vrstu otpada već ćemo i sami, našim životima, sopstvenim akcijama dovoljno izdašno generisati i ostaviti svojim potomcima, na iskušenje: što sa njim? Ništa, svo to đubre u mutnu Maricu!

Prema tome, rast kristala (pravilnih, uzbudljivih, čistobojnih, otpornih, naočitih) iz svakojake džibre istorije je jedino o čemu govorimo. U vrijednosni sistem naših i sjutrašnjih dana valja ugraditi to nasljeđe sa Meduna i nadziđivati našim materijalom taj princip čojstva i junaštva. Izdržljiv je to temelj.

Ne dižemo spomenik umrlim ljudima. Oplemenjujemo ambijent za život danas, a to će reći misli su nam usmjerene duž pozitivne ose nedokučivog i strašnog Vremena.