PONOVO ČITATI

Kako znamo da je neka knjiga dobra? Tako što se nijemo zaklinjemo da ćemo je, kad-tad, još jedanput pročitati, sa većom pažnjom, natenane.

Slično su mi svjedočili mnogi umni ljudi. Druga je stvar što od takvih planova ne ispadne bog-zna-šta (ars longa).

Dobro se sjećam da sam kao gimnazijalac, za zimskog odmora, u hladnoj omanjoj sobi na istočnoj strani naše kamene kuće u Budimlji, pod jorganom, čitao Manov Čarobni brijeg. Od tvrdog uvjerenja da će u životu dugom biti dana da tih nekoliko stotina stranica još jednom pređem, danas nema ni traga…

Više od toga: Koje sve debele a važne knjige nijesam stigao ni da otvorim, nikada neću nikome priznati. Izuzetno, ponekad sam spreman da javno ustanem u odbranu svoje lijenjosti. Znam osobu koja je pročitala Pekićevo Zlatno runo. Jednom je i mene htjela da uvuče u tu avanturu, ali sam ja zaprijetio razvodom braka!

Međutim, neke knjige sam zaista pročitao dvaput, a neveliki broj po obimu manjih djela čitao sam desetak puta. Tamo je Jevremova Brđanska zemlja (Od ove kamene pričine, Ljudi ne vide sebe). Svakih šest mjeseci pročitam one dvije poeme, na početku i na kraju Evropske truleži Mirka Kovača.

Sledeće godine masovno bi trebalo da se čita ona čudesna knjiga Ivana Mažuranića, Smrt Smail-age Čengića, napisana prije sto šezdeset godina.

(Priča o spjevu…)