Usamljenost Nikole Tesle

Vukota Babović

USAMLJENOST NIKOLE TESLE

Sažetak Upravo je istekla godina koja je proglašena godinom Nikole Tesle. Povod je bio stopedesetogidušnjica rođenja. Obilježavanje je bilo tako udešeno da je racionalno preporučiti stišavanje strasti slavljenja lika i djela ovog elektroinženjera. U radu se postavlja pitanje smisla veličanja Teslinih postupaka i kritikuje proces mitotvorenja koji je daleko odmakao. Autor je pokušao da naglasi elemente nespornih Teslinih zasluga. Takođe, naznačio je mistifikacije koje valja naputiti, kao suvišne i štetne kako za Teslinu reputaciju, tako i za paradigmatične vaspitne i obrazovne obrasce.

Povod Prošle godine smo podnijeli još jedan program sjećanja na Nikolu Teslu¹, ne znamo koji već po redu. Mnoge misleće jedinke na prostorima bivše zajedničke države Socijalistiške Federativne Republike Jugoslavije pod presijom su, ne od juče, logičnih pitanja:

Šta je smisao preuveličanog slavljenja elektroinžinjera Nikole Tesle (Smiljan 1856 – Njujork 1943) koji je živio i stvarao na razmeđi dva vijeka? Je li podsticaj pedagoški, otkriće uzora đacima i omladini? Možda je dio nadmenog nacionalističkog programa u Srbiji, Hrvatskoj pa i Crnoj Gori? Da li je riječ o propagiranju biznis-filozofije? Ima li u toj priči populističke sujete kod elita koje idu „prsa nadutijeh“? Vide li u Teslinom životu crkveni krugovi duhovno podvižništvo ka carstvu nebeskom? Kakav je udio prizemne sebičnosti dijela ljudi sa javne scene kojima su simpozijumi, kampanje i mitinzi prirodni milje svakodnevice, izvor prihoda i način samopotvrde? Propagira li se ideja otiskivanja mladih i talentovanih ljudi u bijeli svijet, odakle će o njima doći glas kao o uspjelim Amerikancima? Može li se govoriti o trapavoj akciji zataškavanja osjećaja kreativne inferiornosti malih sredina, naročito u oblasti prirodnih nauka? Vjeruju li uvodničari na naučnim skupovima i kolumnisti uticajnih dnevnika u sopstvene navode? Čime se rukovode pisci svečarskih knjiga? Je li ovo sve, ili ima još nešto što nijesmo kadri ovog časa da uočimo ili formulišemo?

Kako bilo, danas je začuđujuće malo onih koji potežu za potrebnim odgovorima. Pisac ovih redova je čuo za veoma malo relevantnih razmišljanja na ovu temu². Zato što je rijetko, i dosta transparentno, vrijedi čuti profesora Miljanića: „Proučavajući Teslino delo možemo se zapitati: da li je Tesla bio naučnik koji posmatra i objašnjava pojave, inženjer konstruktor koji koristi znanje i gradi upotrebljive uređaje, izumitelj novih mašina i aparata, inženjer privrednik koji angažuje investitore i zarađuje novac, ili ličnost koja voli da govori šta će postići i da predviđa šta će se desiti u budućnosti.

Na ovo pitanje se može odgovoriti samo uz naznaku na koji period Teslinog života se misli. Jer Tesla je bio i inženjer, i naučnik, i izumitelj, i poznavalac patentnog prava, i poslovni čovek koji je dobio i potrošio više stotina hiljada ondašnjih dolara, i mag u predskazivanju budućnosti. Ali ne jednovremeno. Nažalost, pomenute darovitosti se nisu uvek upotpunjavale, već su se nekad suprotstavljale jedna drugoj, dovodile do izostanka očekivanih rezultata, i kao što znamo bede u kojoj bi Tesla proveo starost, da nije dobijao pomoć iz naše zemlje.“

Ove riječi su pobudile jedno davno sjećanje. U članku „Gospodin Nikola Tesla supermen čeka svoje retore“³ pokušao sam da se pobunim protiv mitotvorenja stvarne i izmišljene građe vezane za život i rad Nikole Tesle. Poslije dvije decenije vidim da se stvari u pojedinostima nijesu vidljivo promijenile i generalno gledano tesloslavlje samo što nije ušlo u metastazni proces. Zato sam se odlučio na još jedan tekst odbrane Tesle, bez osobitog entuzijazma, ali pribrano.

Nesporni uspjesi Godina za koju se vezuju Teslina najvrijednija dostignuća je 1888. On tada živi u Americi i sa izuzetnom vrednoćom radi na dobrom tragu afirmacije tehničkih sistema za komercijalnu eksploataciju naizmenične struje. Interesuju ga motori i generatori, kao i principi povezivanja i usaglašavanja ovih industrijskih elemenata. Neosporna je originalnost njegovog patenta broj 382 279; to je prijava pronalaska indukcionog motora, koja je prihvaćena 1. maja 1888. godine. Važnu šemu iz tog sjajnog dokumenta iz istorije patenata reprodukujemo na Sl. 1:

Sl. 1. Teslin patent indukcionog dvofaznog motora (detalj)

Na slici je prikazana principijelna šema motora sa dvofaznim statorom i rotorom sa dva posebna namotaja u kratkom spoju. Na osnovu ovog dokumenta, ne može se poricati Teslin prioritet u pronalaženju dvofaznog indukcionog motora, niti postoje ozbiljni nagoveštaji da se takvo osporavanje traži. U istom stvaralačkom zamahu Tesla osmišljava još šest patenata, i svi su odobreni tog značajnog datuma primijenjene elektrotehnike. Patenti 381969 i 382 281 prijavljuju ideju sinhronog motora realizovanog takođe sa dve faze. U četrdesetak patenata Tesla dokazuje funkcionalnost naizmenične struje, i to kroz ideju polifaznog sistema struja. Tako, njegov glasoviti patentni zahtjev broj 382280, od četiri stranice naslovljene Electrical transmission of power⁴, prikazuje na prvoj stranici „princip dejstva“ (po Teslinim riječima). Taj Teslin crtež govori o dvofaznom sistemu naizmeničnih struja. Za šemu koju smo reprodukovali na Sl. 2 Tesla kaže da je „tipična za pronalazak“.

Slika 2. Dijagram motora, generatora i spojnih strujnih kola (detalj patenta)

Ako je tako, sa nešto stručnih detalja u objašnjavanju pomoći ćemo čitaocu koji posmatra ovu sliku (Fig. 9 u originalu patenta). Prikazan je dijagram motora, generatora i spojnih strujnih kola. Oznaka M stoji za motor; G je generator za pogon motora. R je prsten od tankih izolovanih slojeva, jezgro za četiri kalema. Slova CCC’C’ označavaju četiri kalema simetrično postavljena. Spojeni su dijametralno suprotni navoji. Četiri slobodna kraja od četiri kalema spojeni su na kontaktnim tačkama TTT’T’. Magnetska ploča D može se slobodno obrtati oko osovine, a u prstenu. Generator ima dva namotaja na rotoru, B i B’; u spoju su kalemovi B i C preko kliznih kontakata bb, i kalemovi B’ i C’ preko svojih kliznih kontakata b’b’. Tesla sa mnogo reči, bez ikakvog matematičkog izražavanja, objašnjava da se u motoru javlja obrtno magnetsko polje. On kaže: „… svako obrtanje armature generatora proizvodi odgovarajuće pomeranje polova ili linija sile oko prstena. To dejstvo iskorišćujem za proizvođenje obrtanja jednog tijela ili armature na razne načine – na primjer primenjujući gore opisan princip na aparate prikazane na fig. 9. Ploča D stavlja se u obrtanje zbog njene tendencije da zauzme položaj u kome obuhvata najveći mogući broj magnetskih linija i sledovaće kretanju linija ili tačaka najvećeg privlačenja.“

Evo kako Tesla objašnjava pojavu obrtnog momenta: „Tu pojavu pripisujem izvesnoj inerciji ili otporu koji ima u sebi metal protiv brzog pomeranja linije sile kroz njega, a rezultat toga je neprekidni tangencijalni pritisak na ploču, koji proizvodi njeno obrtanje. Izgleda da to potvrđuje činjenica da se okrugla ploča od čelika mnogo bolje obrtala nego ploča od mekog gvožđa, jer prva suprotstavlja kao što se misli veći otpor pomeranju magnetskih linija.“⁵

U pomenutom patentu (No 382280) na listu 3 vidimo crtež i trofaznog namotaja; Tesla je svjestan da se i tu generiše obrtno magnetsko polje „koje održava armaturu u brzom obrtanju.“

Vidi se da Teslina patentna dokumentacija dokazuje da on ima u vidu dvofazne, ali i trofazne sisteme naizmjeničnih struja. Na ovom nivou je deplasirano razgovarati o apsolutnom prioritetu ovog ili onog pronalaska – jer je patent tek početak jednog dužeg procesa realizacije finalnog proizvoda (sam finalni proizvod treba na kraju da prođe test tehnološke i industrijske implementacije).

Kako god gledali, Teslino angažovanje u ovoj, energetskoj oblasti, bilo je uspješno. Impresivna su njegova elektrotehnička rešenja (generator, motor, dalekovod) koja služe osavremenjivanju proizvodnje i poboljšanju kvaliteta svakodnevnog života. Napuštajući princip žučnog osporavanja rezultata rada desetina drugih elektrotehničara i primijenjenih fizičara, Teslinih savremenika, moguće je dostojanstveno zastupati Teslin uticaj u razvoju ove oblasti znanja. Ovo je potrebno naglasiti zbog teškoća u koje je zapao Tesla kao realizator sopstvenih šema! O tome nekoliko rečenica u narednom odjeljku.

Teškoće optimiziranja Poslije ove faze uspjeha kad se potpisao ispod sjajnih patenata, u svojoj trideset drugoj godini, Tesla ulazi u projekat komercijalizacije ideja, s osnovanom nadom da dobije proizvode koje će industrija prihvatiti kao ekonomične. Pred njim je bila perspektiva slave i bogatstva.

Dobronamjernom i pažljivom čitaocu danas je teško pronaći pouzdani istorijski izvor da sazna šta se tačno na tom planu zbilo. Postoje na stotine knjiga, studija, prikaza, izjava i predavanja⁶, koje zamagljuju auru Teslinog imena; ti „izvori“ bez valjanih dokaza šire priču da je pronalazač – uman, skroman i nespretan kakav je bio – poharan, zaobiđen i bezmalo zloupotrijebljen od beskrupulozne sredine koja je prigrabila njegove ideje i obogatila se na tuđem znoju. Mi ćemo se držati podataka čiju je autentičnost ustanovio pomenuti profesor Petar Miljanić⁷, dugo godina radeći kao plodan sistematizator činjenica vezanih za Teslinu biografiju:

Istraživač, pronalazač i biznismen Vestinghaus⁸ formira tim inženjera, u kojem je i Tesla lično, s ciljem da se prema Teslinim patentima naprave komercijalni generatori i motori, pogodni za industrijske primene. Tim intenzivno radi nekoliko meseci. Ne uspijevaju da dođu do sasvim zadovoljavajućih rešenja. Teslin tim nedovoljno uviđa da se moraju i stator i rotor konstruisati bez isturenih polova; mora se razmišljati o optimalnom međugvožđu i povećati koeficijent korisnog dejstva.

Za to vrijeme, u Evropi, inženjeri okupljeni oko projekata firme Simens (i šire), a pre svih Braun i Dolivo-Dobrovoljski, radikalno poboljšavaju konstruktorske ideje. Oni preduzimaju ove suštinske korake na usavršavanju motora: a) smanjuju učestanost sa 133 Hz na 50 Hz; b) uvode trofazni sistem, kao bolji od dvofaznog; c) odustaju od primena indukcionog motora za pogon tramvaja i lokomotiva (ni danas se takvi motori ne koriste u te svrhe), već idu na osvajanje ostalog, svakako jako prostranog tržišta (pumpe, ventilatori…). Standardni indukcioni motor ekonomično radi samo na konstantnoj brzini.

Nama su, kroz školovanje, pričali da je Tesla velikodušno pocijepao ugovor o nadoknadi za svaki kilovat snage koji bi se instalisao i iskoristio u industriji pomoću Teslinog motora. Međutim, Vestinghaus je isplatio Teslu „do zadnjeg centa“. Tesla nije dobio novac za prodaju indukcionih motora, jer taj dio posla i nije bio završen. Tesla nije bio izmanipulisan, i on nije ispoljio nikakvu velikodušnost zarad ‘dobra čovječanstva’.

Računa se da je Tesla dobio i potrošio za istraživačke poslove u radnom vijeku oko 800 hiljada ondašnjih dolara, što nije mala svota.

Visokofrekventne struje Obično se posebno analiziraju dvije etape Teslinog rada. Prva je u oblasti elektroenergetike, o čemu smo gore govorili, a druga je vezana za elektromagnetske oscilacije i talase. Daćemo neke napomene o Teslinim rezultatima u ovoj drugoj oblasti angažovanja.

Krajem devete decenije devetnaestog vijeka pravi Tesla svoje prve VF generatore; u patentu No 447 920 opisan je stator u vidu prstena sa 200 pari polova magnetskog polja, koji se vrti ugaonom brzinom 3000 obrtaja u minuti (50 obrtaja u sekundi). Na rotoru-induktoru su namotaji, pa imamo učestanost indukovanog napona kHz. Ovaj je izvor Tesla koristio u pokušajima da usavrši osvetljenje pomoću lučnih lampi, što je tema koja ga je tih godina okupirala. Potom ubacuje u kolo kondenzator i transformator, a u patentu No 462 418 od 4. februara 1891. nalazimo varničar kao bitan elemenat. Učestanost sada prelazi jedan megaherc. Tesla se trudi da u svom autooscilatornom sistemu poveća napon. Gornjem kolu dodao je VF transformator bez jezgra i povećao napon. To se danas zove Teslin transformator. Takvu šemu vidimo u patentu No 454622 od 25. aprila 1891.

Sl. 3. Teslino umijeće gradnje VF i VN oscilatornih kola

Tu je pokazao i nekoliko predloga za brzo gašenje varnice na varničaru – da se poboljša kvalitet rada u sekundarnom kolu.

Ovim putem dobio je rezultate koji su, vjerovao je, u nekim aspektima bolji od Edisonovih postignuća u oblasti osvetljenja. Ali, pažnju čitaoca želim ovde da vežem za nešto drugo, što je prošlo nezapaženo, a moglo je biti čudno i istinski uzbudljivo.

Tesla je eksperimentisao i sa ponašanjem sijalica sa visokim vakuumom pod dejstvom VF napona iz njegovih generatora. Jedna iz niza takvih sijalica prikazana je na Sl. 4.

Sl. 4. Teslina sijalica

Kad se sijalica spoji sa krajem Teslinog transformatora, proizvodi se mlaz svetlosti u vidu četkastog pražnjenja. Tesla o ovom fenomenu piše sledeće: „Kada mlaz dobije oblik kakav je prikazan na slici postaje u vrlo visokom stepenu osetljiv na sve električne i magnetske uticaje. … Mali magnet sa odstojanjem polova od samo 2 centimetra deluje na mlaz osetno i na daljini od 2 metra… Po mom ubjeđenju takav mlaz može nam poslužiti kao izvanredno sredstvo za ispitivanje prirode sila koje djeluju u električnom ili magnetskom polju. I najmanja promjena u prostoru može se izmjeriti takvim mlazom. On pretstavlja neku vrstu svjetlosnog zraka bez trenja i inercije.“

I sad Tesla piše, imajući u vidu opisani fizički fenomen, da se efekat možda može iskoristiti u telegrafiji; Tesla ima u vidu ideju savršenijeg metoda odašiljanja depeša! Ovo je misaona raskrsnica tipična za mentalni sklop Nikole Tesle. On je inventor, pronalazač od nerva. Hoću da kažem da ga je ta opsesivna preokupacija patentiranja ujedno i limitirala, odvraćala od značajnijih tema koje je ondašnja fizika stavljala pred naučnike. Ova se epizoda događa u danima kad je Tesla eventualno mogao da se na relevantan način uključi u poslove koji su Joseph John Thompsona doveli do fundamentalnog otkrića elementarne čestice elektrona⁹. Mala kuglica u sijalici na slici 4 izbacuje elektrone… Ovo jeste fascinantan detalj koji ima smisla komentarisati. Pretjerano je reći da je Teslin opit sa sijalicom preteča otkrića elektronskog mikroskopa… Kao što je nepotrebna groteska tvrditi da je Tesla utro put otkrića rentgenskih zraka¹⁰.

Ovu fazu istraživanja okončao je Tesla predavanjem na Svjetskoj izložbi u Čikagu 19. avgusta 1893. opet nekom varijantom VN oscilatora. Ostaje još nešto da pomenemo iz Teslinog opusa vezanog za visokofrekventne opite, što je bitno kao istinski element njegove biografije.

Telemehanički opit Tesla je u ranoj fazi zanimanja za elektromagnetske oscilacije u svom autooscilatornom sistemu primijetio efekat emisije elektromagnetskog zračenja. Opet je bio u dobrom mjeri preokupiran svijetljenjem gasova u interakciji sa visokofrekventnim poljem. Nema sumnje da je jedan od pionira izučavanja visokofrekventnog pražnjenja u gasovima. Riječ je o poslednjoj deceniji devetnaestog vijeka i ta tema jeste tada jedna od aktuelnih iz područja primijenjene fizike; već smo izrazili žaljenje što Tesla nije bio teorijski pripremljen, niti istraživački motivisan za korpus fundamentalnih tema koje su bile impresivne i tada „na dohvatu ruke“ (atom supstancije, kvant naelektrisanja, radioaktivnost, nove forme talasa…). Puno je polagao na razvoju sistema bežičnog upravljanja udaljenim aparatima. Uspio je da kolegama, javnosti i poslovnim ljudima demonstrira upravljanje maketom broda pomoću elektromagnetskih talasa. To jeste bilo pionirsko pokretanje izučavanja nove i važne grane tehnike – telemehanike. Odziv je izgleda bio manji nego što je autor sistema očekivao, ali danas niko ne spori pominjanje Teslinog imena u istoriji ove problematike.

Sve ove aktivnosti dešavaju se samo nekoliko godina poslije Hercovih uspjeha u eksperimentalnoj potvrdi elektromagnetskih talasa, predviđenih Maksvelovom teorijom iz 1865. godine. Herc je proizvodio talase na iskrištu, i dobijao relativno skromne snage, što mu je pričinjavalo probleme pri detekciji talasa. Ubrzo dakle Tesla pravi VF sisteme znatno većih snaga; nema sumnje da su Teslini talasi mogli da se detektuju na velikim udaljenostima. Istina je, međutim, da su učestanosti u Hercovim opitima bile znatno više, što je pogodovalo lakšem istraživanju osobina elektromagnetskih talasa i predviđanju upotrebne vrednosti ovog novog entiteta. Pored toga, Tesla je izgleda krenuo krivim putem: bio je okupiran idejom bežičnog transporta električne energije (motori, osvjetljenje i sl), umjesto da slijedi put kojim su krenuli evropski fizičari, a to je put utemeljenja radija, na prvom mjestu. Zato ćemo o tome reći nešto više.

Kontroverze oko radija Poslije svega, u samoj zori dvadesetog vijeka, bilo je samo pitanje dana kada će istraživači objaviti pronalazak radija – komunikacionog sistema koji je revolucionisao zemaljsku civilizaciju. Može se lagodno reći da je protekli vijek: vijek elektromagnetskih talasa¹¹, dobrim dijelom zbog pronalaska radija. Za ovaj pronalazak nagrađen je Nobelovom nagradom italijanski inženjer i fizičar G. Markoni¹². Tesla i ljudi na njegovoj strani poveli su spor, tvrdeći da Markoniju ne pripada prioritet pronalaska – do današnjeg dana se čuju optužbe da je neopravdano koristio ključne Tesline ideje u realizaciji svojih aparata.

Svakako je istinita činjenica da je Markoniju uspjelo da prvi na svijetu uspostavi radio vezu Evrope sa Amerikom¹³. U misaonim koordinatama ondašnjeg vremena, imati radio značilo je moći da se razgovara sa sabjesednikom koji se toga časa nalazi hiljada kilometara udaljen! Tome i jeste težio Markoni. Kneževina Crna Gora je ušla veoma rano u projekat gradnje radija na svojoj teritoriji¹⁴ i u istoriji ove države to je svakako svijetli trenutak, makar bile dijelom i tačne (počesto ne pretjerano dobronamjerne) primjedbe iz regiona kako je ovaj posao utanačen samo zahvaljujući privatnim potrebama italijanskog kralja Viktora Emanuela i crnogorske princeze Jelene Petrović.

Radio inženjeri danas dobro znaju da se radijski dijalog može ostvariti samo ako postoje dvije prostorno razdvojene primopredajne antene, koje su periferijski organi rezonantnih oscilatornih kola. Tesla je u Kolorado Springsu, kako se dobro zna, eksperimentisao sa jednom antenom, tragajući za drugačijim fizičkim fenomenima. Svakako se u Teslinim patentima i šemama mogu naći elementi koji ulaze u organski sastav jednog radija. Kako bi drugačije i bilo, kad je Tesla generisao elektromagnetske oscilacije i talase i gradio telemehaničke sisteme. Ali to nije dovoljan osnov da se njemu prizna pronalazački prioritet za radio. To i nije primarno; Teslino ime svakako se pominje u širem kontekstu razvoja radiotehnike, on je u cijenjenom društvu mnogih primijenjenih fizičara i elektroinženjera koji su na razmeđi dva vijeka pomaknuli naprijed umijeće upotrebe elektromagnetskih talasa. Pretjerana insistiranja na Teslinoj izuzetnosti već odavno se doživljavaju u učenim krugovima kao primjer neukusa. Zbog toga sada treba eksplicitno naglasiti i Teslinu aktivnu odbojnost prema matici naučnih znanja koju je kanalisao Hajnrih Herc, što danas zvuči arogantno jer direktno i uporno pogrešno.

Nekritičko zastranjivanje Opravdano ili ne, Teslina patentno nadgornjavanje sa potencijalnim suparnicima doveli su ga u mučnu poziciju usamljenog osporavatelja i onog što je apsurdno osporavati.

Godine 1905. Tesla je objavio članak The transmission of Electrical Energy without Wires as a Means for Furthering Peace¹⁵, u kojem iznosi svoje viđenje procesa usrećenja čovječanstva. On tamo piše: „Univerzalni mir, pod pretpostavkom da se može ostvariti u najpotpunijem smislu, ne zahtijeva čitave eone da bi se do toga došlo, iako bi moglo izgledati da je tako, sudeći po tome što su sve velike reformatorske ideje u prošlosti dolazile vrlo sporo…“ Na ove preokupacije čovjeka od bezmalo pedeset godina osvrnućemo se kasnije, a ovdje da pogledamo slijedeće Tesline ocjene o „suparničkim“ idejama:

„Isto tako je za žaljenje što nije prihvaćen i moj bežični sistem za telegrafske komunikacije preko Pacifika, iako sam još juna 1900. objavio da sam pomoću električnih impulsa uspeo da prenosim signale s jednog kraja Zemlje na drugi i svoja teleautomata javno prikazao. Ali to nije bila krivica službenika u mornarici, jer su te moje pronalaske proglasili vizionarnim šemama oni koji su od toga vremena obećavali da će ostvariti telefoniju preko Okeana i mnogo šta drugo, što je ostalo samo obećanje.“ Teško da stoji samohvala da je Tesla efektivno riješio proces prenošenja signala s jedne na drugu tačku Zemlje; to kapitalno dostignuće bilo bi smjesta unijeto u pronalazačku baštinu čovječanstva. Gornje rečenice svjedoče da Tesla u istu ravan stavlja telemehaničke opite sa sistemom radija, što je naučno neopravdano.

Dalje Tesla hvali svoj sistem i obećava: „Jedna velika stanica mog sistema omogućila bi da se unište daljine…“. Onda poentira¹⁶: „Hercovi aparati to ne mogu ostvariti, kao što sam to ja već od 1891. godine utvrdio, a moja predviđanja obistinila su se. Pomoću njih se ne može ostvariti rezonancija, niti individualizacija vesti, a prenos na znatne daljine potpuno je isključen. Moji pronalasci rešavaju problem prenošenja vesti bez žica na savršen način. “ Vidimo:

Tesla nastavlja svoju bespredmetnu komparaciju sa Hercom i 1905. godine! Te godine već svi znaju za realizacije radio veze koje funkcionišu na tragu Hercovih pionirskih radova u oblasti elektromagnetskih talasa. Neće proći ni četiri godine od pojave ovog neuspjelog članka, a svijet će dobiti novog nobelovca iz fizike¹⁷, čiji se rad upravo naslanjao na fundament koji je postavljen Hercovim aparatima. Uočava se Teslino korišćenje čudnih sintagmi kao što su ‘individualizacija vesti’ ili ‘uništavanje daljina’, koje u naučnom rečniku već zahuktale ere moderne fizike nije nalazilo mjesta.

I prenošenje snage na daljinu električnim putem doprinijeće uništenju daljina – govori Tesla u istom tekstu. Umjesto da striktno propagira svoj sistem dalekovoda koji transportuju snagu pomoću višefaznih naizmjeničnih struja, Tesla sad izgovara i zagovara nemoguće: prenos snage bez vodova kroz vazduh, zemlju i vodu…

Recimo otvoreno, zbog naše školske omladine na prvom mjestu: sve je žalosno u ovom članku… Odbojnost prema Hercu, u kontinuitetu od 15 godina, fizičaru koji je rapidno ubrzao kraj tradicionalne i već zanemoćale predmaksvelovske fizike. Dok Tesla piše ove negatorske ‘ocjene’, Markoni je već završio predajmo-prijemnu stanicu u Crnoj Gori… Fizičari sa početka vijeka pročitali su Teslin termin neograničena brzina elektromagnetskih talasa, u momentu kad je Ajnštajn napisao slavni članak da je ta brzina konačna, i maksimalno velika u prirodi, i da predstavlja fundamentalnu fizičku konstantu Prirode (jedan od postulata Specijalne teorije relativnosti)… S ovom kontroverzom izazvanom sopstvenom rukom, pretpostavljam mučio je svoju savjest Nikola Tesla ravno 38 godina, dok nije konačno zaspao u svojoj hladnoj postelji u hotelu ‘Njujorker’. Suočeni smo sa lošim vizionarstvom, u članku koji je težio da bude predviđački¹⁸.

U svojoj galopirajućoj usamljenosti, Tesla ne daje znaka od sebe te 1905. godine (čudesne godine fizike) da je Markoni prije četiri godine izvršio prvu transatlantsku radiovezu!

Važna tema radara Znamo da se Tesla preispitivao, koju važnu temu da obradi i da to bude unosan posao, pa i posao koji bi mu donio javno priznanje. Često pomišlja na vojsku kao finansijera njegovih poslova. Na primjer, pomenute godine 1905. on reklamira ideju torpeda. „Da je konstruisano samo nekoliko torpeda na mojim principima teleautomatije, već samo moralni uticaj bio bi veliki i delovao bi snažno u današnjim zapletima na Istoku…“. Zbog toga ovdje zabilježimo nekoliko riječi o šansi koju je Tesla realno imao:

Prvo efektivno dostignuće primijenjenih fizičara u oblasti radarske tehnike desilo se godinu dana prije pomenutog Teslinog članka¹⁹. Zaslužuje da se izdvoji ime Kristijana Hilsmajera; on je pokazao efikasnost detekcije brodova u gustoj magli, no bez mogućnosti ocjene rastojanja do njih. Hilsmajerov pionirski patent za pre-radarski uređaj (No 165546) važi danas kao pravovaljani prekursor važne ere praćenja pozicije i brzine letećih i plovećih objekata.

Uz dužni oprez možemo reći da je Tesla upravo tih godina raspolagao emisiono-prijemnom tehnikom dovoljnom da se postignu pozitivni preliminarni podaci tipa radarske detekcije. Raspolagao je potrebnom izlaznom snagom VN generatora i mogao je da organizuje impulsni režim rada. Istina, učestanost zračenja bila je osjetno niska. Ipak, čini se da je presudni limitirajući faktor bio Teslina usredsređenost na sopstvene ideje kojima je pridavao prevelik značaj. Sve drugo kao da je bilo daleko van njegovog vidokruga. Čudno je ovo: Čovjek koji je imao materijalnu bazu za rad u radio-oblasti i istodobno aktivno težio da pronalazaštvom bude od koristi vojnim krugovima u tada aktuelnim konfliktima – propušta sjajnu istraživačku temu radara i troši svoje vrijeme na banalne konstrukcije koje se tiču fizike fluida u mašinskoj tehnici. Na ovom mjestu je koristan slijedeći komentar:

Bijeg od Evrope Odlaskom u Ameriku, Tesla je dao oduška svom impulsu da proba koliko mu je dostupan „američki san“. Kao mlad čovjek koji je spreman da sve svoje potencijale uloži u realizaciju ideja u koje je vjerovao, izabrao je pozornicu Novog Svijeta da kuša slavu i bogatstvo. Tome se nema što prigovoriti. Bilo je perioda kad je gospodin Tesla vodio raskošan život u elitnim krugovima i uživao u slavi priznatog pronalazača. Ali je bilo i godina kad je zarađivao kopajući kanale, i sirotovao nadajući se potpisivanju kontrakta sa mecenama i vladama, i na kraju čekao starački da mu stigne dodijeljena crkavica sa Balkana.

Amerika tog doba važila je za zemlju koja daje šansu obrtnicima, inventorima, biznismenima. Mogli ste biti i bez formalne fakultetske diplome – ako ste mogli da ponudite rezultat. Edison²⁰ je bio paradigma tog vrijednosnog sistema. Tesla se prilagodio tom trendu. Velikom vrednoćom i hiperprodukcijom patenata probijao je sebi put do poznatosti i željenog bogatstva. Otvarao je i sopstvene firme. Reklamirao je svoje proizvode i ideje. Amerika jeste bila teren za tu vrstu života.

S druge strane, fizika na kraju devetnaestog vijeka, i još više na početku dvadesetog vijeka, bila je dominantno evropska. Fundamentalni pronalasci nastajali su u Evropi. U Helmholcovoj učionici i laboratoriji, na primjer, stasavali su studenti koji su stizali u vrh uticajnih stručnjaka. Nepovratno je prolazilo vrijeme samoukih eksperimentatora tipa Faradeja – nova znanja trasirali su briljantni teoretičari kojih je posle Faradejevog učenika Maksvela bivalo sve više. Svi su oni bili i vrsni matematičari, ali su pomno pratili eksperimentalnu produkciju svojih kolega. U naponu snage bili su Plank, Bolcman, Ajnštajn… U evropskim istraživačkim institutima objelodanjena su otkrića radioaktivnosti, x-zraka, elektrona, zračenja crnog tijela, relativnosti vremena i prostora, strukture atoma… Ko se interesovao za elektromagnetske talase, težio je da se približi izvoru informacija kod Herca, da sluša Zomerfeldova predavanja.

Hoću da kažem, oni koji su hvatali američki san, gubili su sve drugo. Ne može biti slučajno što su upravo Evropljani brže od Tesle plasirali savremeni električni motor, i brže od Tesle razumjeli principe propagacije elektromagnetskih talasa, i preduhitrili američku nauku u realizaciji radio-veze dva kontinenta, i došli na ideju radara… Postaviti danas pitanje: da li bi Tesla više postigao da je završio evropske studije tehnike i fizike i približio se evropskim elektrotehničarima, ostao da radi u Evropi – može biti zanimljivo kao komparativna spekulacija i romantičarska tema jedne pseudobiografske knjige koju će neko i nekad da napiše. Istina je da je Tesla išao legitimnim stazama svog izbora; ali nikome to ne daje pravo da Teslu veliča tako što će za njega zahtijevati dvije biografije: onu stvarnu sa usponima i padovima, i onu fiktivnu, koja se mogla dogoditi a nije, a u kojoj je Tesla heroj koji otvara vrata odaja nauke i te odaje prepušta drugima (koji su, u drskim verzijama, zli i bezobzirni uzurpatori stanarskog prava genija s Balkana).

Ako se suprotstavimo takvim mistifikacijama, u korist Tesle branićemo Teslu od njegovih ‘glorifikatora’ (što je proces već uveliko okasnio).

Potrebno je postaviti i pitanje: Koliko je sam Tesla doprinio, svjesno ili nesvjesno, najviše forsiranjem paranoidnog tipa usamljenosti, mistifikaciji sopstvene biografije?

Kontroverze usamljenosti Navodno je nekom prilikom Tesla rekao: „Biti sam, to je tajna otkrića; biti sam to je čas kad se ideje rađaju.“ Ne znam je li ovo autentična izjava²¹. (Mnozina su u nedoumici oko mnogih detalja koji su navodno vezani za Teslinu biografiju.) Pošteno govoreći, nije ni važno da li se zaista tako zbilo – ljudi vjeruju da je Tesla tako nešto mogao da izjavi. Intervjue je, zar ne, lakše krivotvoriti nego Leonardove slike. U jednoj višoj ravni, dakle, izjava je suštinski Teslina, bez obzira da li ju je ikad faktički potpisao. Nju verifikuju životni detalji autora.

Da li je baš toliko blagotvorna atmosfera usamljenosti koju je njegovao Tesla? On sve radi sam. Umjetnici ga doživljavaju kao bogolikog gospodina ‘ni kučeta, ni mačeta’. Povremeno hrani golubove. Ima utisak da ga potkradaju. Povremeno pribjegava sudskim procesima protiv onih koji su opelješili njegovu intelektualnu svojinu, na radost svetine koja je na strani usamljenog pravednika. Pravi se atmosfera stradanja. Pređe li se taj prag, čuće se škripa šarki na nacionalnim dverima: to Crkva otvara svoje hangare, kao što ih uvijek otvara pred stradalnicima. Da, obični ljudi se hrane nebeskim pričama o usamljenosti, i suđenja ih uzbuđuju… huči bujica vremena i vrti lopatice vodeničnog točka koji činjenice života kruni u fino brašno mita. Sam Tesla je uspješni inicijator omitotvorenja mnogih detalja sopstvene biografije. Razgovarao sam sa svojim studentima na ovu temu; zanimljive su njihove impresije:

Teslin slučaj podsjeća na priču o Marku Kraljeviću. Taj tip sve rešava sam. Mi tražimo vojsku neustrašivih pravednika kojoj je Marko na čelu. Ali nje nema. Imamo četovođu bez čete. Kako ta stvar ne funkcioniše kao realnost, mora postati mit. Tako Nikola Tesla u mašti našeg čoveka sve više postaje… Marko Kraljević. Evo ga gdje ratuje sa Markonijem i mi u polusnu mrmljamo: Markonije Kraljević. Sad ratuje sa Edisonom i nama se priviđa Edisonov kompleks. Samo je pitanje dana kada ćemo Teslu nacrtati sa obrisima Don Kihota. A onda će se sve razliti u jedan veliki, groteskni kikot.

Tesla ne finalizuje. On se ponaša kao božanstvo: samo ću vam reći osnovno, otkrivaću vam prve istine; drugi neka završavaju na mojim temeljima, da realizujem nemam kad, čekaju me preče inkarnacije – ja sam nadnaravno biće.

Ne možete zabraniti čoveku da koristi opšti princip fizike, samo zato što ste napravili demonstraciju koja se zove: obrtno magnetsko polje. Logika mašine je surova: električni motor ili je ekonomičan, ili nam ne treba! Ne možete stopirati razvoj radiotehnike samim tim što ste primijetili da se elektromagnetsko polje može otkidati od antene. Trebalo je napraviti ono što i Markoni – ugodni etarski susret dva božja raba koje je sudbina rastavila atlantskim okeanom.

Nedovršeni poduhvati usamljenika ako se pamte, pamte se u formi mitova. Ovi se prepričavaju, ali i bilježe: nastaju pjesme, spomenici, pozorišne predstave…

Poslovi ovjekovječenja Tesla nam je mrgodan. Nije nam ostavio fotografije da ga vidimo običnog, razdraganog – ili snuždenog. Žalimo, kod njega nema samoironije. Pisci oda i pozorišnih komada ovo su, na žalost, jedva dočekali. Pretpostavljamo i zašto: prave lik plemenskog maga.

Prvi se u poslove populističke percepcije Tesle upustio onaj koji je bio ‘zadužen’ za pjesnično uobličenje nacionalnog baštovanstva: Jovan Jovanović. U ono jedno popodne, koliko je ukupno za života Tesla (budući zamoljen) boravio u Beogradu, to jest Srbiji, istočila je povelika bačva bratskih emocija i iskristalisala se jedna pjesmica za čitanke. Ona je naslovljena Pozdrav Nikoli Tesli pri dolasku u Beograd. Događaj se zbio u junu 1892.²² Tesla je komisijski zamoljen da ne razmine kuću, i on se dao nagovoriti: iz Budimpešte je navratio i to je sada bitna stavka njegove pravoslavne srdačnosti. Pjesma se sastoji od deset strofa (magični broj naše tradicije!). Svaka strofa ima po četiri stiha. Stihovanje je (pogodite!) osmeračko; to je ona tehnika koja nas je othranila (sjetite se melodične ritmike: Uzo deda svog unuka…). U ovom panegiriku se u četiri oka veli Tesli da nas je ‘elektriso’. Porede ga sa najsvežijim listom koji je izrastao na stablu Srpstva. Tesla je ‘vrlik’ koji je otišao u ‘Kolumbiju’, da mu ‘umlje kolumbuje’. Ispolinske misli se roje u Tesli. Njega ‘vraća neodolje’, da poljubi stablo svoje. Šesta strofa je do te mjere težak versifikatorski neukus, da ni riječi neću reći. Šta je Tesla? Srpska dika i Srbin ‘velebnik’. Čika Jova s radošću predosjeća nadiruću globalizaciju (‘a daljine nema, nema’). Ali, deseta strofa ima pet stihova: pjesnik nije mogao da se zaustavi.

Razumeće listak sveži

Svaku žilu svoga stabla,

Spajaće nas elektrika

(Elektrika naših srca)

I bez žice i bez kabla.

Nije istina ono što se zbilo, nego ono što je stihovano. To što su ga na kratko, jednom za duga vijeka, pred veče, ugostili nenadano – to se zove neodolje da se hodočasti korijen stabla (ili tako nekako). Cilj Tesline emigracije jeste da mu tamo ‘umlje kolumbuje’.

Ovu pjesmu nemam snage ni pohvaliti, ni pokuditi; ona je prosto Zmajeva pjesma iz čitanki. On je to prepisivao rodu kao što je prepisivao trave i ljekarne za veliki kašalj.

Dalji razvoj događaja se zna. Razradu patriotske teme preuzela je na svoja lirska i ženska pleća Desanka. (Ona je nacionalni bard i takvi nemaju prezime.) Pjesma se zove Nikoli Tesli. Sastoji se iz pet strofa, svaka ima po pet stihova. Ovog puta Tesla nije na licu mjesta, štaviše mrtav je. Pjesnikinja se zgranjava da je osoba ‘tvorac zemnih sunaca i mesečine’, uz to ‘rođak Peruna i gromovnika Ilije’ – smrtna²³. Onda isto ponavlja u drugoj strofi, optužujući ga da je za života ‘krao oganj vasiona’. U trećoj strofi kaže to isto (zaista vam kažem, što nije triput rečeno, kao da nije prorečeno), uz prijekor da je nemarom izbjegao vječnoživlje. Finale obraćanja geniju na Ti sadrži žalopojku što je rod propustio da na adekvatan način sahrani velikana. To je način koji bi omogućio da se oko kovčega roje munje, da pomoću svijetla neprestano komuniciramo sa onostranoćšu, a da sam Tesla, budući netruležan²⁴, može uvijek i po želji posmatrati zavičajni zalazak Mjeseca (koji je obavezno ‘za gore zalazak’, nikada iza solitera).

I ovdje, kao i u drugim pjesmama, Desanka govori da bi govorila u ime nas. Ko da digne glas protiv? Čini mi se da je Davičo stvar presjekao u ravni velikodušnosti: „Eto vam je!“

Spomenici Nikoli Tesli dižu se skoro masovno, od Smiljana, preko Leskovca na Beograd, do Nijagare. Svi su ti monumenti slični: vajari i kipari drže za aksiom da moraju, bez velikog odstupanja svakako, prizvati pronalazačev lik i figuru. U zadatom skučenom okviru rezultati su nešto bolji ili nešto gori, ali u cjelini dosta monotoni.

Novootkriveni spomenik kod vodopada Nijagare²⁵ nije bez neke osvježavajuće snage koja se manifestuje kroz uhvaćen nemir figure, grimasu žurbe na koščatom licu i lepršav otklon mantila niz duga leđa pronalazača.

Može se naći i dopadljiva poza radoznale zamišljenosti u realizaciji Teslinog lika na postamentu u rodnom mjestu Smiljanu²⁶. Duraluminijumski pronalazač drži neki elektrotehnički elemenat, i jasno mu je da su u njegovim rukama i novi, realni a nepostojeći sklopovi; sve je u poželjnoj atmosferi neizvjesnosti koja će ipak poroditi Ideju.

Kao student elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, mnogo puta sam prolazio i stajao pored spomenika Tesli u dvorištu tog univerzitetskog zdanja²⁷. To je solidno rješenje, premda donosi Teslin lik u atmosferi ‘knjiškog moljca’. Jedan je detalj zaista uspio u svojoj diskretnosti: tek sam u danima političke karnevalizacije opozicionih šetnji prije nekoliko godina primijetio da veliki sin popa Milutina tešku knjižurinu u krilu drži desnom šakom na malo neuobičajen način – koricu podupire malim i domalim prstom, a tri preostala su slobodna i nenametljivo grupisana, pa ako hoće to mogu da vide svi, svi, svi.

Odnedavno, surčinski aerodrom u Beogradu nosi ime „Nikola Tesla“. Bez toga se moglo, ali niko to ne doživljava kao problem. (Ne sumnjam da bi se u nekoj Teslinoj rečenici mogao naći neki komentar o, recimo, helikopteru.) Ali, spomenik koji je u aerodromskom kompleksu podignut Tesli²⁸ kritikovan je od mnogih uglednih ljudi, a nekoliko kompetentnih stručnjaka u toj oblasti sklono je da o tom delu govore kao o blasfemiji²⁹. Zbilja, teško se oteti utisku o promašenom domaćem zadatku; izmrcvarena, supstancija se na kraju zlurado otrgla umjetniku i ostavila ga nezadovoljnog kraj škrinje s (državnim?) honorarom. Ako nešto pouzdano nije htio da bude, Tesla nije htio da bude krajputaš. Valja težiti da se modeluje društvo prema obličju najodličnijih pojedinaca, nije valjano najodličnije karikirati prema dnevnom obličju vlasti.

Da, radikalni lobi Teslinih obožavalaca prevazišao je spomeničke dileme: po njima, svaki dalekovod je spomenik geniju, i svi dalji građevinski memorijalni radovi su nepotrebni.

Kosmički genije Za Teslu su davno rekli da je genije. Kada je takvu ocjenu podržao i izvjesni Amerikanac³⁰, srpskom oduševljenju nije bilo kraja. Razumnim razgovorima bijaše došao kraj. Tesla je genije, i tačka.

Sada se euforija veličanja Tesle zahuktava. Ne može se samo reći da je on genije. Najnovija formulacija glasi: kosmički genije.

Niko i ne pokušava da precizira, šta je to kosmički genije. Je li merljiva ta kategorija? Pojam genija je izuzetno složen; ako uprostimo zahtjeve, te izuzetne osobe sa one desne strane normalne raspodele inteligencije treba tražiti u oblasti gdje IQ prelazi granicu od, recimo, 140. Ne zna se, avaj, koji zhtjev mora da ispuni kosmički genije. Možda zato što zasad postoji samo jedan. On je samom sebi mjera. On će i ubuduće biti reper svima. Nikakva kvantifikacija nije moguća. Možda nije ni potrebna. Ne zna se, ima li u Kosmosu inteligentnih bića. Ovog momenta, zbog toga, morao bi postojati znak jednakosti između zemaljskog i kosmičkog genija. Avaj, ne. Bolje zvuči da je Tesla kosmički genije. Sledeća faza u razradi te koncepcije biće, svakako, da se sveti duh onda bijaše spustio na Smiljan…

Otud su mediji, kad govore o Tesli, po pravilu opsjednuti vizijama munja. Tesla je pravio munje… Eto spasonosnog pojma koji povezuje stvari! Munja je božansko djelo – bar je to jasno. Ljudi se plaše munje. Misle da je ona božja kazna. Smrt koja stiže odozgo… Udar dolazi iznenada, ne zna se unaprijed gdje će da sprži. Kao instrument višnje sile, munja se ne da kontrolisati. A Tesli je uspjelo ne samo da kontroliše munju, već i da ju proizvede, pa i ukroti. Samim tim Tesla demonstrira svoje božanske moći: on je kosmički genije. Dijada genije-munja je neporeciva. Ne pomažu apeli, da se demistifikuju pojmovi – odavno se zna mnogo toga o iskri, o atmosferskom elektricitetu, o visokofrekventnom pražnjenju, pa i o loptastim munjama; ništa ne pomaže*,* stvari su u rukama razgoropađenih laika. U našim medijima, presuđeno je, postoji mistična veza između genija i munje. Bez obzira što, već odavno, ni za naše đake struja nije nešto nevjerovatno. Izučava se kao fizički fenomen, u kursu elektromagnetizma. Reklo bi se, raste interes prema studijama fizike? Ne.

Golubovi Postoji još jedan identifikacioni mehanizam kosmičkog genija: životinje! Mističan odnos genije-beslovesno biće ima pozadinu koju je lako povezati sa kosmičkim poslovima. Ali koja pozadina? Najbolje je ako se povežu golub i Tesla. I tu dolazimo do mitske scene: Tesla hrani golubove!

Danas je česta scena da neko, ovdje i ondje, hrani golubove na javnom mjestu. Pobude su intimne, i najčešće časne. I u jednoj sceni filma od prije deceniju ili dvije, Tesla u Njujorku hrani golubove: Godina je ratna, 1942. Zašto čovjek godinu dana prije smrti, na kraju svih svojih pregnuća, da ne hrani golubove?

Golub je ptica, dakle životinja koja leti. A let nije od običnih zemaljskih radnji. Golub može da se vine u nebo. Još je on i simbol mira. Golubovi slijeću kod kosmičkog genija (efekat transcendentnog prepoznavanje). Oni se njega ne plaše. Genije ih hrani. Možda usput i nešto mrmlja. Ima zaneseni izraz lica. Star je. A starci se spremaju za put… Jeste, scena kad Tesla hrani golubove treba da nas uvjeri da je suvonjavi starac u neposrednoj vezi sa autentičnim misterijama svijeta. Presudan Teslin simbol danas je, hm, golub.

Oni mnogobrojni penzioneri i dobre bake koje istrajno i velikodušno hrane golubove na Kalemegdanu ili trgovima Podgorice i Dubrovnika odlučno bi odbacile svaku insinuaciju da su genijalni i nebeski izaslanici.

Naravno, bunimo se kad stvari regresiraju u banalizaciju. Pa dobro, godine 1942. Tesla u Njujorku hrani golubove. Da sam Teslin biograf, umjetnička pa i faktografska poenta bila bi u jednom nesagledanom detalju koji želim da saopštim. Tog momenta, dok starac hrani golubove, nekoliko blokova kuća dalje jedan nuklearni istraživač³¹ pravi atomski reaktor. Zaslužni elektroinženjer na kraju životne staze, predano hrani golubove. Mršavi, uredni i smireni dugonja, van žiže strašne nauke, okružen simbolima mira čeka sudnji čas bez straha, to jest. I ne sluti da na puškomet³² od njega jedna nova generacija inžinjera patentira uređaje mirnodopske upotrebe nuklearne energije koji će (takvo je janusovsko lice nauke!) omogućiti rast pogibeljne crne pečurke nad zlosrećnim gradom Hirošimom.

O, da: i Tesla i Fermi vodili su rat… za mir³³.

Hljeba, Tesle i igara Prozaičniji deo ove priče tiče se udijela političara u nekontrolisanom uzdizanju Nikole Tesle. Svakako, pred izbore, a izbori su ‘svako malo’, treba ponuditi narodu hljeba i ponosa. S hljebom je tako kako jeste, ali se fluid ponosa može sipati u velike krigle, iz neiscrpnih cisterni na trgovima naše neodgovorne samohvalisavosti. Zloupotrijebiti Teslu u ovoj manufakturi gordosti, lako je. Istorijske okolnosti idu na ruku, bliska prošlost to traži. Narodu koji je potuljen višegodišnjim porukama da je kriv i da ne valja – političari³⁴ šalju ohrabrujuće signale da to nije tako, da je napravljen od onog istog biološkog supstrata koji je osnova Teslinog zemnog tkiva, dakle kosmičko-genijalnog tkiva. A ta kvalitetna građa ne samo da je lokalno-kvalitetna, nego je njen prvoklasni tvorački kapacitet u svijetu primijećen i odlikovan. Kad se to ima u vidu, sitne činjenice se mogu i deformisati, malo krivotvoriti (ponekad i dosta krivotvoriti), pa i izmišljati. Zašto ne reći da je Tesla izmislio laser, kad je već on to mogao - sudeći po intelektuelnoj snazi – i kad je to korisno reći da bi se narod pozitivnije osjećao, a političari zadobili još jedan mandat?

U našu potrebu da se pronosi slava Nikole Tesle, ne pitajući za nosivost činjeničnog materijala, lako se uklapaju i pojedinci iz inostranstva. Mit treba iskoristiti, ako će se na taj način film masovnije gledati, knjiga neobično mnogo prodavati, a autori razuzdanih oda putovati, govoriti na svečanim akademijama i biti rado viđeni učesnici naučnih simpozijuma. Svaki anglo-saksonac koji pohvali Teslu postaje nam rod najrođeniji; takav, budući ne-Srbin, doživljava se kao bezuslovno objektivan književnik, novinar ili bilo što treće. Pojava takvog osobenjaka doživljava se kod nas kao pronalazak amajlije koja se nekako zadugo bijaše zaturila.

Izvesna američka spisateljica napisala je knjigu koju je naslovila: Tesla, čovjek van vremena³⁵.

Zaista, za nekoga se može reći: čovjek za sva vremena. I to je korišćeno, valjda u slučaju Tomasa Mora. Osoba za sva vremena je nosilac osobina koje su univerzalne, ne traju od danas do sjutra; one uspostavljaju sistem vrijednosti. Ali što je čovjek van vremena? Zvuči pežorativno: osoba koja na svoju štetu ne učestvuje u bitnim procesima vremena, usamljenik. Nema sumnje, nije to htjelo da se kaže, već da je detektovan svečovjek, vječan duh – dakle svetac.

Ako se to desi, što ne treba isključiti, ja znam i koja će ga crkva kremiranog kanonizovati i koji će biografski detalji netragom nestati i koje će se stradalništvo uvažiti, i ko će biti kriv za postradanje.

Izleti usamljenika Velimo dakle da je Tesla u drugoj polovini svog života pod žigom usamljenosti. Jednom viđena kao okrilje kreativnosti i porodilište ideja, ona je zapravo put stručnog izolacionizma. Tesla je van timova, instituta i univerziteta. Samoisključen, a onda i isključen, ulijeće povremeno u frustrirajuće polemike i izjave.

Tesla je puno čitao i živo se interesovao za mnoge teme primenjene fizike, ali i teme srodnih disciplina. Tako se nekom prilikom uključio u razgovor na temu iz astronomije – da li Mesec rotira oko sopstvene ose. Vodila se diskusija i Tesla se više nego jedanput javio svojim prilozima jednom američkom časopisu. Za nevolju, Tesla je kruto zastupao mišljenje, da Mesec ne rotira oko svoje ose. Zaključak je temeljio na razlogu da posmatrač iz datog mjesta na Zemlji uvek vidi isto „lice“ Meseca. Međutim, brucoši fizike pokazuju da u heliocentričnom sistemu koordinata Mjesečeva sopstvena ugaona brzina postoji i lako ju je izračunati³⁶.

Sličan pad dopustio je Tesla svojom koncepcijom da se elektromagnetski talasi, i oni koji se šire iz njegovih antena, nekako prostiru kroz Zemlju, a i kroz vodu. A morali su mu biti poznati osnovni rezultati Makselove teorije elektromagnetskih talasa. (Uostalom, zadatak prostiranja vođenih elektromagnetskih talasa u sistemu vazduh/tlo već je u osnovi bio riješio Zomerfeld 1894. godine.) Začuđuje da je Tesla bio sklon da neke zablude ove vrste dugo neobjašnjivo vuče za sobom kao tegoban balast.

Na primer, mrzovoljno se spominje, ako se spominje, da je Nikola Tesla bio odlučan protivnik Ajnštajnove teorije relativnosti; on je isto tako smatrao da je ‘atomska energija iluzija’³⁷. Uprkos tome, Ajnštajn mu je početkom tridesetih godina uljudno čestitao aktuelni jubilej. (Više fleksibilnosti u tom pogledu ispoljio je Milutin Milanković; on je prvi na Univerzitetu u Beogradu držao kurs predavanja o teoriji relativnosti.) Ovakvim propustima padao je Tesla u još dublju izolaciju koja ga je sve više sputavala. Gubio je kontakt sa važnim istraživačima i udaljavao se od bitnih fizičkih tema – a oboje je uglavnom imao negde do svoje 36. godine. Sindrom progresivne samoće pratiće ga sve do smrti 1943. u Njujorku.

Bizarnosti Kad se stvore uslovi da se čovjek obogotvori, nema kraja pretjerivanju. Pretjeruju obični ljudi, e da bi veličanjem zemljaka podigli cijenu genetskom potencijalu od kojeg su navodno i oni. Pretjeruju poneki inžinjeri, jer će referat na simpozijumu ispasti bombastiji. Pretjeruju mnogi akademici, jer im je čuvanje i rast nacionalne baštine u opisu djelatnosti. Pri tom:

Razvijaju se skaske o Teslinoj skromnosti, nezainteresovanosti za profit i ovozemaljske blagodeti. Da li je baš tako bilo? Primjeri govore da je Tesla postojano brinuo da o njemu ostanu uljepšana svjedočanstva. Samo je pitanje trenutka kad će neko (ako već nije?) Teslu proglasiti začetnikom naučničkog marketinga. Tesline autobiografske zabilješke (Moji izumi) prava su riznica podataka koje ove navode potkrepljuju.

Tesla ostavlja ovakve sugestije o sebi u Gracu: „Radio sam prve godine bez prekida od tri sata izjutra do jedanaest sati u noći i to dan na dan, šta više i nedjeljama i blagdanima.“ Još piše da je pročitao 100 teških tomova Volterovih radova, pijući pri tom dnevno po 72 šolje kafe. Imao je naime toliku strast za čitanjem, da su profesori pisali ocu da ga od toga odvrate, inače će se upropastiti… „U to vrijeme znao sam napamet čitave knjige. Jedna od njih bio je Geteov Faust.“ Četiri godine, navodno, Tesla nije imao kad da se otrgne i posjeti kultno mjesto svoje poznatosti… Nijagaru!?

Kako može ozbiljan čovjek na ovaj način da izvrgava ruglu nauku fiziologiju i logiku čitaoca? S druge strane, oskudni su podaci o tamnoj strani ličnosti, o neuspješnim godinama, o nezavršenim školama, o pozajmicama novca od ove ili one rodbine u Budimpešti, i drugdje.

Pročitao sam ovakve navode: a) Tesla je spavao stojeći; b) Vjerovao je da će živjeti 150 godina; c) Odbio je Nobelovu nagradu; d) Pronašao je luk i strijelu još kao mali; c) Pronašao je laser; d) tri godine prije Rentgena otkrio rentgenske zrake; e) Dobrotvor je čovječanstva; f) Promijenio je svijet… Ako imamo školstvo koje se ovom ne može oduprijeti, uzgajaćemo perfektne budale.

Tesla je iza sebe ostavio samo nekoliko fotografija. Sve su u biranim pozama. Vodio je računa šta će se gledati kroz pedeset i sto pedeset godina. Neke od njih su promišljena manipulacija koja može zaglupljivati i na zlo navoditi. Mislim na slavnu scenu gdje Tesla sjedi pored svog moćnog transformatora; ugodno je zavaljen u stolici i čita – nema što nego Ruđera Boškovića; oko njega sijevaju munje; velikanu ni po dlaci! Slika je euforična eksplikacija nadljudskih moći… koje ne postoje. Tu i tamo poneko naglasi, možda stidljivo, da je slika vještački konstruisana pomoću ondašnjih fotografskih trikova (dupla ekspozicija i sl), ali se množe posmatrači koje sve percipiraju zdravo za gotovo. Tako će neki učenik, jednom, bojimo se, pokušati da ponovi smrtonosni opit tipa mikrotalasne pećnice…

Ali, to je već uvod u temu Teslinog reklamerstva.

Reklama Tesla je bio uporan menadžer svojih ideja i patenata. Danas, kad i kod nas cvjeta ideja menadžerstva, jedino o Teslinom menadžerstvu nedovoljno govore! A govore sve ostalo – da je Tesla, na primjer, začetnik interstelarne komunikacije. Osnovanije od toga je nazreti u Tesli osobu koja predano, u kontinuitetu i vrlo smišljeno plasira u javnost takve podatke o sebi i svom djelu koji potencijalno mogu da konstituišu poznatost i u perspektivi – slavu. Evo nekih teza za razgovor na tu temu:

Postoji malo fotografija sa Teslinim likom, i sve su danas veoma poznate, brižljivo su odabrane ‘za budućnost’. Nijedna nije nepromišljena; tu nema opuštanja i spontanosti; vidimo ‘rođenog’ gospodina, uglađenu osobu, zamišljenog istraživača!

Teslina pisma rodbini su zanimljiva. Veoma je uočljiva potreba pošiljaoca da se u zavičaju širi fama o njegovom uspjehu u bijelom svijetu. Evo na primjer šta piše u jednom pismu: „U opće imam povoljne glasove da vam javim. Moj sistem upotrebljen je na Nijagari – a to ste valjda od ujaka Petra doznali jer sam to njemu žicom javio. Moj novi pronalazak koji se naziva ‘oscilator’ napreduje divno i sve najljepše izgleda. … Pisao bih ovom prilikom Mariji nu evo nemam nego nekoliko časova. … Poslao sam vam knjigu u kojoj su moja sakupljena djela opisana. Svakoj sestri i ujaku poslao sam jedan ekzemplar. Moje spise sakupio je jedan amerikanski pisac i knjiga ta ima divan uspeh. Već se drugo izdanje štampa. … Svi mi prijatelji i doktori savjetuju da se okanim posla i da se odmorim nu teško mi je sada ostaviti posao jer je nedovršen.“

Ovdje je vidljiv manir kojeg se danas drži svaki oprezni reklamer; valja naglašavati ove bitne elemente: a) narušeno zdravlje, b) nedostatak vremena!, c) rad na važnoj novotariji. Nedostatak vremena ne treba bukvalno shvatiti; tog vražjeg entiteta mora biti kad se šalju eksemplari pohvalne knjige. Zdravlja što se tiče, postoji finesa: treba ignorisati upozorenja dobronamjernih, jer su prioritetne… epohalne stvari! Ekstravagantnosti higijene? Svakako.

Tesla repetitivno šalje signale, da će se ubrzo obogatiti, ali istovremeno poručuje da to nije važno. To je interesantan pristup: pozicija filantropa je ugodna, bio čovjek bogat ili ne. Filantropstvo izvinjava univerzalno.

Ali filantropstvo je samo segment priče. Reklamer mora da nas izvještava da je pod presijom nezaslužene nesreće. Kod Tesle, navrzle su se bijede u obliku požara. Požar mu šalju zli bogovi radi osvete! Ne smije se govoriti o neuspjesima. Uvijek su to dobre zamisli koje su se zaturile ili izgubile ili sagorjele. Kad se sve zaboravi, ostaje žaljenje što su propale velike zamisli!

Ako je život dug, a biva dug i kod bolešljivih, uvijek ima što da se poželi izbrisati. Zato se moraju pisati autobiografije (mada je preša³⁸ velika i vrijeme dragocjeno); ne može se oprezan čovjek pouzdati u tuđu interpretaciju njegovih životnih detalja. Tesla primjenjuje i ovo pravilo poznatosti:

Ne smijete žuriti na svečanost gde vas čekaju. Zakasnite. Neka vas traže, ali da vas nađu. Evo kako je Tesla znao da oneobičava ovakve situacije:³⁹

Pravila samoreklamerstva ne dozvoljavaju primanje bilo kakve pomoći koja liči na akt sažaljenja. Tu treba tražiti dio razloga za komplikovane odnose Pupina i Tesle. Poznati sunarosnik je htio Tesli da izdejstvuje neku pomoć u okolnostima kad je ona Tesli svakako bila potrebna. Sačuvano je Teslino panično pismo kojim urgentno, kao kugu, otklanja nagoviještenu pomoć⁴⁰.

A kad dođu vremena patriotizma, koja svakako dođu, Tesla zna da se u domoljubnoj retorici ne može pretjerati. Na primjer, u pismu Jugoslovenima u Americi, godine 1942, ima puno iskaza koji su približno tačni, ali zato zapaljivi („Koliku duševnu snagu, čvrstu odluku, neprestrašenost i junaštvo imali su oni naši nerazvijeni dečaci kad su radosno pred njemačkim puškama klicali: ‘Mi smo srpska deca! Pucajte!’ Kako se mi svi možemo ponositi znajući da u čitavoj istoriji Svijeta nema tako veličanstvenog primera!“)

Primjeri bi se mogli ređati unedogled, ali i već ponuđeni su ubjedljivi. Koliko su ovi Teslini napori da njegovo ime opstojava u vremenu urodili plodom? Više nego je Tesla ikad smio i da pomisli!

Znaci Tesline slave Utrkivanje u iznalaženju modusa veličanja Nikole Tesle počelo je davno, i ritmički se zahuktavalo sve do današnjih dana. Otkrivane su spomen ploče i podizani spomenici, uređivani muzeji i izložbe, stihovane pjesme i štampane knjige, snimani filmovi i radio drame, igrani pozorišni komadi, rađene umjetničke slike, imenovane družine i biblioteke, laboratorije i instituti, pogoni i elektrane; Teslin lik je stavljan na novčanice, na marke i razglednice. Ko bi tome mogao sagledati kraja? Jedno je generalno jasno: Teslin lik (markantna figura, gospodski maniri), djelo (munje, svjetlosni efekti, rotori i električna vretena) i ime (svuda se u svijetu isto i lako izgovara) – postali su prijemčivi kao djelatni simboli.

Pa ipak, izdvojimo ovdje jednu insigniju besmrtnosti. Desetak godina poslije Tesline smrti, udruženim naporima dijelova tehničke inteligencije, mnogih akademika, uticajnih univerzitetskih profesora i nacionalnih radnika, nametnuta je međunarodnoj instituciji koja se bavi problemima fizičkih veličina i jedinica ideja da se neka od jedinica nazove Teslinim imenom. Vladajuća politika novonastale socijalističke države na Balkanu je takođe u ovoj akciji vidjela dobit za sebe i vukla je u istom smjeru. Iskorišćen je i specifičan momenat u međunarodnim geopolitičkim igrama poslije dramatičnih godina Drugog svjetskog rata. Kako god bilo, uspjelo se u naumu: SI jedinica za magnetsku indukciju dobila je ime tesla (T).

Može li se zamisliti veća počast? Nebrojene generacije učenika i studenata, širom svijeta uče, i učiće, ime Nikole Tesle u nezaobilaznoj lekciji o bitnim jedinicama fizike. Takvo uvažavanje mimoišlo je mnoge zaista zaslužne istraživače i naučnike u raznim zemljama. Ne čudi onda da je ova odluka naišla na određen otpor, javni ili pasivni, kod mnogih fizičara i inžinjera u svijetu koji ističu da je tolika čast za Teslu u oblasti prirodnih nauka i tehnike neprimjerena.

Bez obzira na sve to⁴¹, megalomanske ambicije se još ne stišavaju! Povremeno se na skupovima i feštama ističe nezadovoljstvo što pamćenje Tesle ipak nije podignuto na zaslužen nivo. Zvuči nevjerovatno, ali još nijesu utihnuli zahtjevi da se Tesla okiti i Nobelovom nagradom! Uljudni argumenat da Nobelov komitet i ne uzima u razmatranje zasluge preminulih ljudi (poduži je spisak stvarno zaslužnih stvaralaca koji za života nijesu stigli da budu nominovani) ovakvi predlagači ne uvažavaju i znaju se pozvati na bizarni slučaj mirovnog pregaoca Daga Hamaršelda⁴².

Tako, afirmativan govor o Tesli se danas podrazumijeva, smatra se da je gotovo obavezno ružičastim obojiti sve aspekte Teslinog života i djela. Nedavno se zbio ovakav događaj. Saslušao sam predavanje koje je održao istaknuti beogradski teslolog. U toku večeri, on je htio da čuje i moju ocjenu izlaganja. Nije me pitao, da li je govorio tačno, ni da li je govorio svježe. Pitao me je: „Jesam li lepo govorio o Tesli?“

Šta onda da se radi? U duhu te atmosfere, na kraju ovog članka, ne odustajući od principijelnog diskursa, dajem zaključak u kojem će neko, možda, detektovati i suvišne sentimentalne nanose.

Zaključak Nikola Tesla se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka bavio primijenjenom fizikom, prije svega elektrotehnikom. Po vokaciji je bio pronalazač (inventor, izumitelj). On je pripadao ovoj grupi zbog a) snažnog unutrašnjeg poriva samopotvrđivanja u okolnostima oskudnog teorijskog obrazovanja iz fizike, b) konkurentskog instinkta u miljeima inžinjerskih klanova i c) snažne žudnje za socijalnom promocijom na pozornici američkog kapitalizma.

Patent je bio prirodni izraz finalizacije Teslinih ideja. Patentirao je više stotina pronalazaka (neki pominju brojku od sedam stotina). Imao je potpuno zadovoljstvo učinjenog posla tek pošto bi zaštito svoj rad pred svedocima u ovlašćenom uredu. Vjerovao je da je ovo postupak koji obezbjeđuje sigurnost, poznatost i na kraju slavu i bogatstvo.

Nekoliko patenata iz pomenute zavidne skupine imao je veći značaj. To su istinski doprinosi afirmaciji tehnike naizmeničnih struja u elektroenergetici: njegovi patenti iz 1888. godine koji se tiču a) generisanja naizmjeničnih struja, b) transporta električne snage sistemom polifaznih naizmeničnih struja i c) rada indukcionog motora. Apsolutizacija jedinstvene Tesline uloge u ovim otkrićima pogrešna je, kao i u mnogim drugim situacijama pronalazaštva. Postoji cio niz drugih evropskih i američkih profesora, pronalazača i preduzetnika koji se ne mogu marginalizovati u istoriji ove grane elektrotehnike. Danas u svijetu ne postoji ozbiljni pokušaji da se zaobiđe pozitivna, ali ne i isključiva, Teslina uloga u naznačenom smislu. Danas još žive sintagme ‘Teslin motor’ i‘Teslin kalem’.

Ne postoje ozbiljne indicije da je Tesla nekorektno materijalno oštećen u procesu implementacije njegovih patenata. Priče o njegovom altruizmu su naduvane i pretenciozne. Nagovještaji o prevarantskim pobudama njegovih partnera iz tih godina liče na nepotrebne insinuacije.

Teslin patent i odgovarajuća demonstracija upravljanja na daljinu plovećim objektom prihvaćen je kao pionirski podsticaj razvoju telemehanike. To nije mala zasluga; u tom poslu je više nego vidljiva Teslina upućenost u upotrebljivost elektromagnetskih talasa da prenose energiju i informaciju i da tako ubuduće revolucionišu našu civilizaciju. Megalomanski je, pak, zahtev da se Tesli prizna prioritet pronalaska radija.

Ne može se stati iza nadobudnih larmi da je Tesla idejno pokraden u oblasti radiotehnike. Sasvim sigurno, Tesla je jedan od pionira razvoja primopredajnih elektromagnetskih sistema, ali on nije bio na putu prvorazredne naučničke jasnoće koja je trasirana Hercovom aktivnošću. Odlično društvo u kojem se i ovdje Tesla pominje dovoljna je nagrada za njegov veliki trud, skromno ali vidljivo postignuće i neizbrušeni teorijski nivo.

Ostali Teslini patenti su uglavnom zaboravljeni. Takav je na primjer patent gromobrana. Već tada valjda nepotrebna, ideja je bila još i glomazna, lišena elegancije i bez ubjedljive fundiranosti. Patenti iz mašinske tehnike i tehnike fluida, čini se, još jedino svjedoče o zavidnoj upornosti iskusnog pronalazača koji je napustio staze mladosti i tumara u lavirintima svoje dekadentne usamljenosti. U takvoj atmosferi prikazuje nam se pozni Tesla kako, sasvim udaljen od stare slave, daje nesuvisle intervjue, piše kvazifuturističke članke, najavljuje nemoguće projekte fundiranja teorije polja, neosnovano kritikuje vodeće fizičke teorije dvadesetog vijeka, začikava zdrav razum sagovornika i bitno narušava sopstvenu reputaciju. Pred smrt, vidimo ga u pozi koju je smatrao ‘za najveću uvredu’: zaboravljen, ’ubijen kao iz puške’ čeka skromnu mjesečnu apanažu iz dalekog Beograda.

Pa, kakvog Teslu još treba slaviti? Valjalo bi prvo prorijediti svečarske karavane teslologa. To je preduslov da se Tesla podvrgne strožijem sudu istorije, što bi vjerujem koristilo njegovom imidžu inventora. Da bi se to desilo, treba se založiti protiv nenamjenske upotrebe Tesle – u politici (promocija nacionalista), u nauci (promocija nasrtljivaca), u obrazovanju (promocija reklamera), u izdavaštvu (promocija piskarala).

Sasvim sigurno, danas ne možemo čiste savjesti glorifikovati ove fakte iz Tesline djelatnosti: 1) nezavršen fakultet, 2) lepršave autobiografske zabilješke, 3) autistička patentna ograđivanja, 4) emotivna optuživanja konkurenata i partnera za neovlašćena prisvajanja novca ili ideja, 5) duga sudska preganjanja oko labavih prioriteta, 6) olako komuniciranje sa medijima, 7) umišljena osporavanja vodećih teorija i stručnjaka, 8) neprenošenje znanja na učenike, 9) lična i tematska usamljenost, 10) potenciranje mitskog na uštrb naučnog.

Svakako, uvijek se može kod Tesle pohvaliti a) nesumnjiva radinost, b) istrajnost na izabranom putu, c) smjelost da se prihvate izazovi u novim okolnostima, d) spremnost da se prihvati konkurencija, e) kontrolisana vjera u sopstvene mogućnosti, f) nenasrtljivi ponos svojim realizacijama i dostignućima. U osnovi su pozitivna Teslina nastojanja da se pročuje i na toj osnovi obogati. Završićemo riječima akademika Miljanića, koje su rijedak glas razuma u ovakvim razgovorima, i preporučujemo da se taj stav afirmiše; on naglašava:

„Naravoučenije priče o Teslinom životu nije očigledno, i tehnički školovanima je potrebno mnogo vremena da sagledaju značaj Teslinih doprinosa elektrotehnici i fizici krajem devetnaestog veka, a iz njegovog ponašanja i načina rada izdvoje one osobine na koje se treba ugledati. O čuvenom Tesli, inženjeru, naučniku, eksperimentatoru i izumitelju, družbeniku bogatih Amerikanaca, poligloti i rođenom gospodinu, i o njegovoj složenoj i po mnogo čemu izuzetnoj ličnosti, treba govoriti promišnjeno i odgovorno, s obzirom da je kod nas Tesla uzor mladim generacijama. Priča o Tesli morala bi pre svega da bude istinita, bez preteranog mitskog obožavanja…“

(Objavila Matica, proljeće-ljeto 2007, ss 105-142)

Footnotes

1. Sto pedeset godina od rođenja Nikole Tesle obilježeno je 2006. godine, i u Srbiji i u Hrvatskoj, pa i u nekim djelovima svijeta (prije svega Americi) na najsvečaniji način, uz učešće državnih organa na visokom nivou. ↩

2. Jedno od njih je izlaganje dr Petra Miljanića na svečanom skupu u SANU, povodom Teslinog jubileja, juna 2006. u Beogradu. ↩

3. Književna reč, Beograd, broj 353-354, novembar 1989. ↩

4. Električni prenos snage. ↩

5. Citat je zanimljiv i kao dokumenat o Teslinom stilu, ali osvetljava i Teslinu poziciju vrednog laboratorijskog poslenika koji se nikad nije domogao univerzitetske diplome. Ponašanje strujne konture u spoljašnjem magnetskom polju on objašnjava pomoćnim slikama koje su i tada, dvije decenije poslije Maksvelovih radova na unifikaciji elektromagnetske teorije, ostavljale utisak staromodnog pristupa („otpor pomjeranju magnetskih linija“), koji u cijelu priču onda nepotrebno ubacuje i detalje o magnetsko mekim i magnetsko tvrdim materijalima. ↩

6. Nećemo navesti na ovom mjestu nijednu referencu; prvo zato što je naslova te vrste mnogo, a nijedan se ne ističe nad drugim; potom zato što su to u osnovi nenaučni proizvodi – njih navoditi znači reklamirati ih, a oni ozbiljno računaju na takav ishod, jer im se pominjanjem otvaraju putevi širenja. ↩

7. Privatna komunikacija; njegovo predavanje na temu Ono najbolje od Tesle (u okviru ciklusa Bajka o elektricitetu koji je organizovao Univerzitet u Kragujevcu), održano na Prirodno-matematičkom fakultetu 6. decembra 2006. ↩

8. George Westinghouse (1846 – 1914), preduzetnik i inženjer, značajni američki pronalazač. Njegovo je poznato rešenje za vazdušne kočnice na vozovima. Godine 1911. udostojen je prestižnom AIEE Edisonovom medaljom ’za zaslužna dostignuća vezana za razvoj sistema naizmeničnih struja za osvetljenje i snagu.’ ↩

9. Zaista, elektron je otkriven 1897. godine upravo analizom fizičke pozornice električnih pražnjenja u gasovima. Tomson je 1906. dobio Nobelovu nagradu za fiziku, za svoje istraživanje električne provodljivosti gasova. ↩

10. Koje je otkrio 1895. godine V. K. Rentgen (1845 - 1923). ↩

11. Na prirodno-matematičkom fakultetu u Kragujevcu organizovao sam sa saradnicima u jesen 1988. godine naučni skup Stoleće elektromagnetskih talasa, upravo na temu Hercovih prodora u afirmaciji ideja klasičnog maksvelovskog elektromagnetizma. ↩

12. Guglielmo Marconi (1874 - 1937), italijanski fizičar i inženjer. ↩

13. Komunikacioni opit preko Atlantika, od Kornvola do Njufaundlenda je izveden 1901. godine. ↩

14. Prva radio-telegrafska stanica na Balkanu instalirana je u Knjaževini Crnoj Gori 1904. godine na brdu Volujica kod Bara. ↩

15. Časopis Electrical World and Engineer, January 7, 1905. ↩

16. Citati iz ove grupe su prevod sa engleskog originala koji je dao poznati teslolog ing. Slavko Bokšan i mogu se naći u njegovoj knjizi Nikola Tesla i njegovo delo, Naučna knjiga, Beograd 1950. ↩

17. Godine 1909. Markoni je podelio Nobelovu nagradu za fiziku sa K. Braunom. ↩

18. Ne možemo se oteti utisku da su ovakvi i slični (bilo ih je još) propusti Nikole Tesle bili dodatna i uzbudljiva inspiracija za lakomislenu i mistifikatorsku praksu vidovitosti u našem podneblju. ↩

19. Istorija nauke registruje da je nekoliko pronalazača, naučnika i inženjera zaslužno za razvoj radara, sistema koji pomoću radio talasa detektuje ’the presence of distant metallic objects’ (prisustvo udaljenih metalnih objekata). ↩

20. Thomas Alva Edison (1847 – 1931), američki primijenjeni fizičar i pronalazač. Bez formalnog obrazovanja, uspio je da patentira 1069 pronalazaka, među njima i značajna otkrića kao što su mikrofon, fonograf i električna sijalica. ↩

21. Tako je plasira Vladimir Njegovan na početku svoje knjige Tesla heroj tehnike (Prosveta, Zagreb 1976 – povodom 120 godina od rođenja N. T.). ↩

22. Dok je euforija susreta Tesle sa srbijanskim Srbima bujala, u malom zagorskom mjestu Kumrovcu kmečalo je jedno tek rođeno dijete; ono će potom bitno uticati na prekompoziciju političkog, državnog i socijalnog miljea na Balkanu i doprinijeće, iz svojih razloga, učvršćenju Teslinog mita! ↩

23. Crkva je voljna stati iza ove ocjene. Korak dalje, ne shvata da je tijelo Nikole Tesle kremirano. Inicirano je da se urna iznese iz Muzeja u Beogradu. Crkveni kanon ne bi bio nepremostiva prepreka. Vlasti nijesu razumjele potrebu da se u Hramu na Vračaru nađu zajedno Sveti Sava i Nikola Tesla. Crkva nije napravila korak nazad. Trenutno imamo status kvo. ↩

24. Ideju da netruležne mošti svetih sinova koji skončaše preko Okeana sahranimo s dostojanstvom u svetom prađedovskom tlu ispoštovali su zahvalni potomci barda Jovana Dučića. Pored Tesle, ima još nekoliko kandidata za definitivni transfer. ↩

25. Autor spomenika je kanadski vajar Les Drajsdel. ↩

26. Zamisao akademskog kipara M. Blaževića. ↩

27. Djelo akademskog vajara Frana Kršinića. ↩

28. Autor djela je Drinka Radovanović. ↩

29. Članak Dosta je za danas, u dnevnom listu Danas od 7. avgusta 2006. ↩

30. Knjiga je prevedena: Džon O Nil, Nenadmašni genije, Metaphysica, Beograd 2006. ↩

31. Enrico Fermi (1901 – 1954), italijanski fizičar. ↩

32. Ružna sintagma, ali ja nemam bolje u crnogorskom jeziku. Da sam Englez, svakako sa manje nelagode bih rekao ‘within a distance of call’. ↩

33. U ružnim zbivanjima bliske istorije raspada zajedničke države jedan je crnogorski uticajni političar navodno okarakterisao pohod vojaka na Dubrovnik sintagmom ‘rat za mir’. Skoro u kontinuitetu, od onda, trpi žaoke jetkih kolumnista u brojnim medijima. Kao političar u vlasti, on je te ujede zaslužio. Na čisto intelektualnoj ravni, on kao obrazovan čovjek samo ponavlja ono što su mnogi prije njega govorili, a prvi put u staroj Engleskoj odvažni kralj Artur (the High King, who fought a lifetime of wars in hope of peace). ↩

34. Gospodin čiju ličnost želim zaštiti više od njega samog, rekao je: „Teslino stvaralaštvo dokazuje da nismo rđavi.“ ↩

35. Margaret Čejni, Tesla čovek van vremena, Samizdat B92, Beograd 2006. ↩

36. Ruski profesor Saveljev uvrstio je, u svoj poznati Kurs opšte fizike, ovaj problem kao zadatak koji ilustruje odgovarajuće izlaganje. ↩

37. Komunikacija sa beogradskim filozofom dr Radomirom Đorđevićem. ↩

38. Bar na jednom mjestu, u jednom pismu iz 1936. godine, Tesla se ovako potpisao: „U preši, Vaš iskreni prijatelj Nikola Tesla“ ↩

39. Faksimil dijela jedne stranice u knjizi Tesla heroj tehnike od Vladimira Njegovana. ↩

40. „Molim Vas da javite odmah gosp. Pupinu prije nego se veliko zlo dogodi da ja neću ni da čujem o njegovom predlogu akoprem da mu zahvaljujem. Takovo što bi ja smatrao kao najveću uvredu.“ (Prema navodu u knjizi V. Njegovana Tesla heroj tehnike, Prosvjeta, Zagreb 1976, strana 91. ↩

41. A tu je još i jedan Teslin krater na Mjesecu, pa i jedan Teslin asteroid… ↩

42. Švedski političar, Generalni sekretar Organizacije ujedinjenih nacija, stradao u avionskoj nesreći nad Katangom u Africi 1961. godine. ↩