Daljina jasnoga vida ili saga o fursatima

DALJINA JASNOGA VIDA

ILI SAGA O FURSATIMA

Nije nepoznato da je književnik Jevrem Brković, već poduže, nespokojan što istorijska stvarnost Crne Gore, shvaćena: ne mitsko-ideološki no fundamentalno, još nije kako treba (punom civilizacijskom gustinom kroz dugu vremensku turbulenciju) tematski element u umjetničkim pregnućima naših stvaralaca. Zbog toga nijesmo iznenađeni što ovog pisca još jednom zatičemo na romanesknom poslu. Po prilici, on je sebe obavezao da djeluje i primjerom; mnoštvo živopisnih likova njegove neobuzdane mašte u uvjerljivoj interakciji sa širokom paletom stvarnih ličnosti dišu u atmosferi koja ne dopušta da se fluidi Duklje, Zete i Crne Gore esencijalno podvajaju u integralnom višedimenzionom prostoru montenegrinstva. U tako oživljen egzistencijalni okvir on dalje fokusira istraživačku pažnju na mnogostruku datost jedne konkretne porodice; pokušava da obrazloži njenu genezu; opisuje njenu arhitekturu; i naravno prati životne drame te razgranate društvene ćelije. U taj porodični milje autor dovodi galeriju pamtljivih likova, i minuciozno osvetljava neke od njih, slika karaktere i daje psihološke portrete jedinki. Tako dobijamo crnogorsku pozornicu na kojoj akteri žive svoj jedino-dati (u Šopenhauerovom smislu) život. Njima, međutim, Brković ne dopušta istorijsku amneziju, a niti im uskraćuje sanjanje budućnosti; no od njih zahtijeva da plate punu cijenu realiteta pojava. Iz ovog mog strukturnog krokija romana, nepotpunog kakav jeste, već se vidi krupna jedna posljedica: planirani program djela teško se može riješiti minijaturnim, ma kako vješto tretiranim, umjetničkim medaljon-formama. „Ljubavnik Duklje“ je, ergo, porodična saga – a one su nerazlučivo i istorijske panorame u kojima srećno prosijavaju fantastika i legende. Crnogorska kultura ovim djelom pribraja sebe kulturama koje baštine velike romane, one što tolstojevski ambiciozno i drajzerovski energetično zahvataju punu (četvorodimenzionu, prostor-vremensku) stvarnost jednog podneblja.

Očigledno, bulk-romanom se vrši dublja sociološka dijagnostika; zato on i opstaje kao žanr. (Autori koji su pokušali da pedesetstraničnim delcima (čast izuzecima) odu na zadušnice romanu, nijesu dokazali izvornu tezu o smrti voluminozne forme, već sopstveni izgon iz nepristupačnih literarnih predjela.) Naravno da klasični romanopisci osjećaju teret preuzete odgovornosti: nema većeg poraza od šupljeg romana. Ali:

Brkoviću se to nije desilo. Njegov roman jeste lakmus-test savremenog crnogorskog društva. Osjetljivu tehnologiju svog literarnog reagensa zamočio je u samu maticu zbivanja. Eksperiment u retorti mlade države nije pošteno ni okončan, a lakmus je pokazao – hemoglobinsko crveno… Protumačili smo (mnozina i u rumenilu lica svog) da smo tek jedna zelena demokratija. Situacija naše sredine je kisjela. Ovaj spisateljski socioopit pokazao je da umjetnički rukopis može što često ni Pravo ne može – od rimskih regula do savremenih ustava. Više ne znamo je li to za civilizacijski ponos, izgleda da ipak nije. Još je dosta književnih insana koji pišu radi pisanja i glorifikuju taj smisao trošenja crnog muređepa. Jevrem to niječe. Nijekao je u svoj vijek i Mihailo Lalić (i na tog su crnogorskog pisca značajnih trilogija i tetralogija bezumnici kidisali). Neću ići tako daleko da nasrtaje umnozamračenih porodičnih odroda ili društvene sekrecije, na pisce, uračunam u presudne književno-teorijske kriterijume otmjenosti djela, ali ostaje relevantan zadatak, zar ne, da se bar skicira ogled o načelnoj validnosti književne provokacije u procesima kriminogene (droga, kler, političarluk – uspio termin beogradskog kritičara T. Pančića, prostitucija…) degradacije kolektiviteta. Jer se primjeri glavosjekačke hajke umnožavaju. Već godinama klima glava na ramenima S. Ruždija; priziva se gubilište za onog Turčina nobelovca; primjeri su mnogi; ali evo njima se pridružuje i jedan crnogorski pisac. Vidim da će jednom neko snimiti film sa naslovom „Crnogorski roman ili književni rulet“.

U svom romanu Jevrem Brković istražuje možemo li doći do primijetne, makroskopske saglasnosti što je to indeks zdravog razuma u podnošljivom društvu, i koliki bi taj indeks na svom pragu humanosti morao da bude. Decidnog odgovora nema, mi smo zadovoljni da proces traganja za hipotetičkim indeksom traje. Čitalac je svjedok – u romanu su mnozina krivi… No, tamo gdje su mnozina krivi, snagom paradoksa možda niko nije kriv, svakako ne presudno kriv. Sjetimo se da na tu temu Pekić u Skakavcima aktivira refren „takvo je vrijeme bilo“. Bez obzira na takav konteks dešavanja, ljudi su odgovorni za činjenje ili nečinjenje i Brković resko potcrtava ovu finesu. A to znači da se hrabro odredio u svom vremenu, time i na skali univerzalnih humanističkih vrijednosti. Pa naravno:

Piscu se poslije objavljivanja romana dešavaju stvari koje su u biti opisane u romanu! Ovaj formalni paradoks jeste ozbiljan kompliment anti-larpurlartističkoj literaturi.

Bilo bi prijatno napraviti malu ekskurziju kroz stranice romana. Ali bi to potrajalo! U mojoj bilježnici su upozorenja da se valja vratiti bar na stotinak pasusa: da se još jednom pročita naročiti detalj i sagledaju dublji nivoi i skrivenije asocijacije. (O tom samo djelimično, i malo kasnije.) Trenutno pokušajmo da komentarišemo nekoliko inspirativnih tema i slojeva građe u ovom romanu. Izdvojio sam tri:

A) Jevremovi likovi, koji periodično izranjaju u glavne tokove naracije, a kad izrone nerijetko plivaju u bitno izmijenjenim okolnostima koje prepoznaju ali ne uvijek, puni su paradoksa; oni ih ne potiskuju, ali i ne kamufliraju – srođene protivrečnosti dovode do novih kvaliteta i tu unifikaciju Jevrem uspješno slika dajući na mentalitetskom planu kaleidoskop dešavanja. Čitaocu koji pokušava da na vrijednosnom planu pravi korelacije raznih učinaka kako umjetničkih likova, tako i istorijskih ličnosti, koje defiluju kroz poglavlja, misli nerijetko odlutaju ka ideji dvojstva čovjekove prirode. Kako znamo, o tome je pisao, od psiholoških aspekata do fizioloških konsekvenci razuđeno, Robert Louis Stevenson; raspolućena egzistencija njegovog dr Džekila, pardon, vidljiva je, naravno ne u karikaturalnom obliku, u biografijama Veluna, Brežanina, nesrećne Vidane, Gligora, lijepe Sanije, bogme i Đida i Miljana Vukova, pa i Rada Tomova (pardon drugi put). Ukazujući uporno na ovaj aspekt preplitanja kruga dobra i kruga zla u istoj duši čovjeka našeg podneblja, pisac značajno doprinosi procesima samorazumijevanja u nama samima. I kao što Stivensonov junak pošteno priznaje „The horror of my other self“, tako se i akteri „Ljubavnika Duklje“ ne trude previše da zataškaju užas naličja dobra koje otkrivaju u sopstvenim postupcima. Na stranicama ovog našeg romana začuđujuće je mnogo potvrda one anglosaksonske konstatacije: a soul boiling with causeless hatreds. Crnogorci svakako imaju što da kažu na temu „bezuzročnih mržnji“. Slični sadržaji traže i slične stilske postupke, pa kod Brkovića nerijetko nalazimo kraće, na-presijek stivensonovske rečenice u kojima se obavezno nađe ta jedna tegleća, tačna riječ.

B) Začuđujućom snagom Jevrem razvija ženske likove. Jesu one i amazonke, i kućedržnice, i ljubavnice i u svim ovim slučajevima počesto baštinici prave montenegrinske čovječnosti. O odiseji griješne i viteške Vidane moglo se pisati u posebnom romanu. Biće da su to najljepše stranice ove mediteransko-brđanske sage. Cijela glava „Smrt tetke Vidane koja je za sve Seoče bila odavno mrtva“ sjajna je. Na neveliki broj strana stalo je dosta crnogorske patetike, i prave tragike, i viteške duševnosti i postojanosti sestrinske ljubavi i životnih okolnosti koje se graniče sa groteskom – sve to u epskoj jednostavnosti crnogorskih plemenskih nauma i obavezne neobuzdane sentimentalnosti. (Prognoziram da će se ovi pasusi jednom igrati na pozorišnim daskama, kad se nađe vješt reditelj koji će sa mjerom i sa vjerom u svoj zanat istrgnuti ovo štivo iz cjeline romana.) Jer, Vidana je prototip vječnih principa ženskosti – onih kojima se prevazilazi muška uskogrudost i na kojima se gradi kontinuitet života, uprkos svemu. Preuzimajući na sebe hajku porodice i plemena, Vidana je u važnom potonjem trenutku vaskrsla ljubav i zaliječila spone među generacijama!

C) Jevremovo insistiranje da se bitnost naše istorije sagledava na najširem nehomogeno-vremenskom planu (da se poveća daljina jasnoga vida), te da se prihvata istorijski temelj Duklja-Zeta-Crna Gora, ima dublji značenjski sadržaj. On se može naslutiti, na primjer, u uvijek važnim partizansko-četničkim nadgornjavanjima. Ko hoće može u ovom generalisanom crnogorskom dukljanskom pristupu viđeti kako se u proširenom kontekstu omekšava tvrda ideološka potka. Priče su narodne i mentalitetske. Stvari su davno začete, i nijesu bez izgledne budućnosti; kad vremenski i na druge načine osakatite istoriju, ona se ogoljena bijeli u mraku vjekova, kao fluorescentna kost neprepoznatljivog kostura u iskopini. No, ko povijest čita kao dobronamjernu vijest, ne polu-vijest nego čitavu vijest, naći će za raskole ne dnevno no civilizacijsko objašnjenje, pa će se možda pojaviti i nada da postoji put prevazilaženja. On, taj put, sigurno nije na puj-pike osnovi ubuđano-površnog asimilatorskog nacionalizma, no na temeljima prosvetiteljstva. Mi druge halabuke sem halabuke protiv prosvetiteljstva već dugo i nijesmo imali. U romanu su svoje normalno mjesto našle i priče o Titu u Foči (s. 567), i priče o Đidu (s. 598), i smrt Ivana Milutinovića (s. 490), pa i Smajova priča (s. 319) kako su na Vezirovom mostu osmog maja četrdeset treće falange jurišića četnika đurišića zaklali oca, majku, tri brata i pet sestara. Kad o tome pripovijeda Domaš Ozrović, uvijek ima i nade u ozdravljenje; jer je Domaš, kao Nikola Tesla, zaklet u istinu i teži otkrijevanju starih tajni, i dukljanskih, – a ne mari što nema potomstva, naročito „kada vidi kakvo je potomstvo Gligora Jabukića“. Evo i najavljene male konverzacije sa čitaocima:

Preporučujem da pročitate cijelu glavu o „orahovom bješanju“ (401 – 412). Obratite pažnju na potresnu sliku samoubistva jednog vjernog ovna (405). Obavezno okrenite stranu 429 – tamo se pripovijeda što vam u san neće doći (trgovina rodoslovima). Kažem vam, što se onda ne bi trgovalo završnim računima?

Pošto su drugi već preporučili da pročitate opasno poglavlje koje počinje na strani 105, da ne gubim vrijeme. Ali hoću da pomenem baš dobro oslikanu grotesku sa zauzetom kapelom! (849). Zapamtio sam, potičem iz porodice koju je desetkovala prvosvjetskoratna španska groznica, biblijsku sliku (203) kad Velun sa slugom Bogmilom, „mrtvu sestru Zoraidu, žrtvu španjolske groznice, po februarskoj zimi, smrzlim priječcima i postopicama, umotanu u vojničko šatorsko krilo iz skadarskog rata, natovarenu na konja, prenosi preko pola Crne Gore da bi je sahranio u porodičnoj grobnici.“ Da stanemo ovdje, a sa uputstvom:

Čitanje nemojte završiti na kraju romana, no se vrniti još jednom na stranu 794. Na Velunovu viziju oproštaja od sestre Vidane, na prevoju iznad rečice Šipkare.

Poslije zaklopite korice ove poštene, djelotvorne debele knjige. Koja više treba Crnoj Gori, nego autoru. Pa, kao što je red odavno, s bocom stare klekovače zakucajte na gostoprimljiva vrata (ne jednom kamenovana) pored rijeke Ribnice i književniku čestitajte gospodske rane…