INTERVJU

Ono što u životu svake škole obično izdvajamo kao najveće bogatstvo jesu uspjesi njenih učenika postignuti u vrijeme boravka u njoj, ali i oni kasniji koji se temelje na stečenim znanjima i navikama i ponesenim vrijednostima iz tog perioda označenog radoznalošću i željom da se odjednom otkriju sve životne istine i tajne. U tom pogledu se može reći da je Beranska gimnazija izuzetno bogata škola, jer je broj uspješnih ljudi koji su boravili u njenim klupama zaista impozantan. Jedan od njih je i Vukota Babović, doktor atomske fizike, koji je to zvanje stekao u 29. godini.

Povod za razgovor sa njim vezan je za predstojeći jubilej škole i činjenicu da se radi o jednom od najuspješnijih ličnosti iz plejade velikana Beranske gimnazije.

- Poštovani gospodine Baboviću, uz zahvalnost što ste pristali na ovaj razgovor, želimo da naglasimo i naše zadovoljstvo što je sa nama jedan od bivših učenika naše škole čiji uspješan životni put predstavlja dio trajne i neprolazne vrijednosti ponikle u maloj varoši na obalama Lima, daleko od centara koji imaju šire i bogatije mogućnosti za spoznavanje svijeta i života.

Uz napomenu da smo dijelove Vašeg teksta «Gens una sumus» koristili kao izuzetno uspjele ilustracije prošlih vremena u programima koje pripremamo povodom Dana škole, te da smo na taj način u izvjesnoj mjeri upoznali jedan dio Vaših sjećanja na dane provedene u Gimnaziji, ovom prilikom bismo željeli da saznamo kakve ste utiske ponijeli odlazeći iz ove škole i ove sredine.

Danas sam siguran, iz naše Gimnazije otišao sam na dalje školovanje sa utiskom da imam znanja dovoljna za dobar start na bilo kojem prestižnom fakultetu u zemlji. Takvo uvjerenje, koje sam posjedovao s razlogom, jer se oslanjalo na solidnost gimnazijskog obrazovanja i vaspitanja, ulijeva neophodnu samouvjerenost i svijest da se može uspjeti u daljem školovanju. Da, Vaše pitanje pogađa suštinu i ja potvrđujem da sam se otisnuo u veće sredine bez osjećanja provincijskog kompleksa. Zavičajni potencijali su bili dovoljni da se otvore putevi i perspektive na pravi način.

- Kojih se događaja ili ličnosti iz vremena školovanja sjećate sa najviše nostalgije?

Prije svega ne mogu da se sjetim ružnih uspomena vezanih za školovanje u Budimlji i Beranama, posebno ne za četvorogodišnji period u Gimnaziji. Ja zbilja mislim da sam bio okružen drugovima u razredu koji i danas važe za stamene i pouzdane. Takođe uvijek potvrđujem da su nastavnici zračili pozitivnom pedagoškom energijom. Škola sa imidžom je znatna privilegija učenika. Ne usuđujem se da izdvojim neko posebno ime, zbog neprijatnosti da ne mogu pomenuti sve koji su zaslužili. Priznajem, inspirativni su bili trenuci kad bih dobio knjigu na dar – na kraju školske godine. Neka gordost koja se ne može zloupotrijebiti. Sve te knjige čuvam i danas. Interesantno, sjećam se sa posebnim sjajem lokalnih, jednodnevnih ekskurzija i čini mi se da su odigrale istu ulogu u našem odrastanju kao i časovi ozbiljnog, napornog studiranja raznih disciplina! Postoji li još taj običaj? Počesto se sjetim likova iz tih vremena koji, eto, više nijesu živi; i to su nostalgije koje nas upućuju na mjeru stvari.

- Da li održavate kontakt sa nekim od drugova iz školskih dana i šta mislite o takvim prijateljstvima?

Moje odjeljenje u Gimnaziji bilo je neveliko. Bitno je da đački kolektiv nije preko mjere brojan. Tako se desilo da je učenje i druženje u učionici bilo ozbiljno, korisno i prijatno. Sem toga, zbližili smo se i poštujemo se i dan-danas kao braća. Druga je stvar što nas život ne sastavlja prečesto. I sam mislim što i drugi: gimnazijska prijateljstva su od najčvršće vrste! Ako ne vjerujete, pitajte doktora Milorada Bakića iz Zabrđa. E, moram na ovom mjestu da Vam ispričam zabavnu stvar. Desilo se da je jednom prilikom Milorad odlučivao koga da primi u radni odnos za neke poslove u Bolnici. Između ostalih, javio se i kandidat po imenu Vukota. Primio ga je na osnovu te «kvalifikacije». Pa sad Vi vidite…

- Kada ste donijeli odluku da studirate fiziku i elektrotehniku i da li mislite da prilike u srednjoj školi utiču na izbor zanimanja i dalju karijeru svakog pojedinca?

Potičem iz porodice u kojoj su roditelji Miloš i Draga veoma cijenili obrazovanje. Mislili su da je učenost ponos za djecu i porodicu, kao i korist za društvo. Bez lažne skromnosti, tako se i desilo. Moja sestra je diplomirala ekonomiju, brat Vlado elektrotehniku, a drugi brat Dine je rudarski inžinjer. Ali Vi pravo kažete: nije samo porodična atmosfera bitna, važna je i aura kojom je škola obavijena, koja nas opija i inspiriše za pojačane napore i postignuća. Nijesam se lako opredijelio za prirodne nauke! Jer, bilo je još oblasti (filozofija, umjetnost) koje su se činile u Gimnaziji vrijedne žrtvovanja i pažnje. Na kraju sam poslušao svoj instinkt i starijeg brata!

- Opišite nam ukratko vaš profesionalni put ukazujući na uspjehe koji su vam donijeli najviše zadovoljstva.

Opismenio sam se prije pedeset godina (eto prilike za mali lični jubilej) u Budimskoj osnovnoj školi, kod učitelja Stanke Stanojević, Luke Orlandić i Brane Radunović. Potom sam završio četiri naredna razreda u školi kod Aerodroma i našu Gimnaziju. Desilo se da su me uvijek svrstavali u najbolje učenike i to pominjem kao posebno zadovoljstvo, kako nije… Onda sam diplomirao tehničku fiziku na elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Istraživački rad sam započeo u Nuklearnom institutu u Vinči kod Beograda. Magistriranje i doktoriranje koje je ubrzo uslijedilo pominjem kao zadovoljstvo, jer sam imao utisak da su mi ta napredovanja realizovala neke davne i u mladosti nedovoljno artikulisane potencijale. Uživao sam u kolektivnom israživačkom radu u Laboratoriji za atomsku fiziku, pod rukovodstvom moga mentora Dr Božidara Aničina. Veliko su bili zadovoljstvo prvi u inostranstvu publikovani naučni radovi! Višemjesečno usavršavanje u Lenjingradu obogatilo je moje iskustvo kao fizičara, ili i oplemenilo moj kulturni obrazac u cjelini. Kad je došlo vrijeme da svoja znanja prenosim studentima, i u tome sam otkrio čar rada na kontinuitetu znanja i rastu kulture ove sredine. Bio sam niz godina prodekan i dekan Prirodnomatematičkog fakulteta, samo nijesam siguran da i to treba istaći u okviru ovog pitanja! Jedne godine, studenti su mi poklonili knjigu na kojoj su zabilježili priznanje za kvalitet mojih predavanja. Satisfakcija takve vrste se ne zaboravlja.

- I na kraju, imate li neku poruku za današnje učenike Gimnazije koji se trude da svojim radom i znanjem održe i sačuvaju ugled škole koja je i u težim vremenima uspijevala da bude elitna?

Budite uporni. Učite, čitajte. Vjerujte u svoje snage. Budite uvjereni da devedesetogodišnja tradicija učenosti jeste stamena podloga koja će vas izbaciti u orbitu znanja i moralnosti. Tako i treba da bude: pojedinci prolaze, stižu nove snage. Vidimo da i države stare i nestaju, a Gimnazija ostaje i zrači svjetlošću nauke i čistote. Tako se stvara tradicija koju Crna Gora ima, i koja se ne smije prekinuti. Uvijek me je ispunjavalo ponosom, da sam Crnogorac. Palite i vi, novi đaci, baklju te vrijednosti. Živjeli!