Lingvističke nedoumice: kako se zove jezik kojim govorimo

Lingvističke nedoumice

Kako se zove jezik kojim govorimo

Kada sam nedavno kao rukovodilac jednog univerzitetskog seminara o djelu Alberta Ajnštajna “pogrešio” u pisanoj izjavi da neka važna njegova djela još nijesu prevedena na naš jezik, bio sam interno ljutito ukoren, upozoravajućom rečenicom da je podmuklo reći u Kragujevcu “naš jezik”. Te da vodim računa. Treba reći srpski jezik, pa da te bog vidi

Nedavno se u Vremenu pojavila kolumna g. Teofila Pančića Otuđimo “neotuđiva” prava! U podužem tekstu autor upozorava na moguće štetne efekte “industrije manjinskih prava”. U stvari, on se ograničava samo na “jezična pitanja” i zagovara progon tog izdvojenog korpusa iz zabrana manjinskih prava. Mogu se složiti sa nekim stavovima oblikovanim pomoću njegovih 1800 kolumnističkih riječi. Međutim, uzgred (u polu-rečenicama) čitalac se spotiče o kvalifikacije koje dovode u sumnju zaključne poruke teksta.

Na jednom mjestu vidimo novu originalnu podjelu stanovništva Crne Gore na Crnogorce-Srbe i Crnogorce-Gorce. Malo niže konstatuje se da nijesu jezičke razlike na Balkanu etnički, već geografski uslovljene.

Ljutim se zbog ovih uvreda i manipulacija. Crnogorstvo je samo geografska odrednica? To što nijesam Srbin, te moram biti Gorac, poruka je namjerno gorka i sirova. Asocira se na moje porijeklo iz ideološki sumnjivog atara (dignitet nove Crne Gore uspostavili su “Gorci” 1945?).

Gospodin Teofil podvlači i stav da “mi govorimo istim jezikom”. Pod tim podrazumijeva nespornu činjenicu da ogroman broj stanovnika ovde i onđe priča i sluša bez prevodioca. Autor oprezno zaobilazi da se izjasni, pomene ili predloži, kako se zove taj “isti” jezik. Odbija da se sjeti (može i śeti, ali ne može šjeti) šta su o toj komplikovanoj (ipak!) temi govorili prethodnici, neki i vrlo poznati. Zar ne znamo za suštinu one jezičke politike Karađorđevića između dva svjetska rata? Zar smo zaboravili jezgrovitu Krležinu rečenicu koja konstatuje da je riječ o jednom jeziku koji različito imenujemo? Miroslav je bio precizan i koncizan, nije rekao da imamo više jezika, ali je rekao da imamo više imena jednog jezika!

Da tema nije naivna i nije prevaziđena, ilustrujem sljedećom pričom. Kada sam nedavno kao rukovodilac jednog univerzitetskog seminara o djelu Alberta Ajnštajna “pogrešio” u pisanoj izjavi da neka važna njegova djela još nijesu prevedena na naš jezik, bio sam interno ljutito ukoren, upozoravajućom rečenicom da je podmuklo reći u Kragujevcu “naš jezik”. Te da vodim računa. Treba reći srpski jezik, pa da te bog (Teo) vidi. (Sagovornik je bio izdanak porodice nekoć moračke, sada ukopane iza unosnog grudobrana srbstva na južnoj liniji.)

Priča je dakle “sa terena”. Može se reći i iz suterena, bila je i bukvalno suterenska, ali to naglašavam najprije u alegorijskom smislu, koji bi, da je živ, smjesta pojmio pjesnik Dis.

Postoje u mom kraju brda koja zovemo Lumer planina. Na njoj postoji glavica, bolje reći glavudža, opasana dugom kosom crnogorice, koja odbija zvučne talase. Kad se pred tim brdom uzvikne: Ja sam Crnogorac, čuje se odjek “Gorac”. Ali to smijem da kažem samo ja, koji sam planinski fizički opit stvarno i izveo jednog davnog ljeta, u prisustvu svjedoka. Beograđani o tome neka ćute.

G. Pančić jeste (bio?) ugledni novinar koji je često trpio ovih godina štange uvreda. Pa šta je ovo sad? Kao da se poneka od tih uvreda odbija od objekta i mi je primamo u vidu uvredljivog eha.