Fokus 6: Radun u Dubravi

Fokus 6

RADUN U DUBRAVI

Učenik Blažo nosi transparent sa ovim natpisom. Nacrtana je i crvena petokraka.

(Nikola zatvara oči, dugo tako žmuri, nepokretan u fotelji. Svijetlo na bini se čas smanjuje, čas pojačava. Za to vrijeme ulazi neki gospodin. Hoda na prstima, sijeda i ne remete Kraljevu meditaciju. Gospodin śedi prav ka svijeća, ali nije nadmen. Gospodar otvara oči.)

Nikola: Đe sam ja?

Gojko Pravica: Oprostite Gospodaru. Nisam hteo da Vas uznemiravam. Čekao sam da se prenete. Imam informacije koje vladarima pomažu. Zato sam tu nepozvan.

Nikola: Koji si?

Gojko Pravica: Pravica. Gojko Pravica. Sudija rehabilitacionog suda.

Nikola: Jesam li se razbudio? Neko od nas dvojice je u transu. Šta tražiš? Ti moraš da imaš nezavisno mišljenje, jadan.

Gojko Pravica: Dužnost mi je da Vas obavestim. Ne postoji instanca osude bez priziva. Idite u inostranstvo, bez utiska da je sve propalo u vezi sa Vašim ugledom i mestom u istoriji. Kad zatreba, ako zatreba, postoji institucija rehabilitacije. Tu imamo dosta uspeha…

Nikola: Što pričaš ekavski. Ne smeta mi no se čudim.

Gojko Pravica: Imam tremu. Nisam vešt neekavštini. Bojim se da ne pogrešim kao onaj Nenadović iz Brankovine, kad je Gospodara zvao na vječeru.

Nikola: Nastavi, nastavi.

Gojko Pravica: Ako se nametne potreba rehabilitacije, poslije rata ili u budućnosti, pravna nauka je izmislila pravni lek i stekla prvorazrednu, modernu, skorašnju praksu. Ljudski sud nije Strašni sud. Pomognemo, presudimo. Obavežemo i istinu i laž, e.

Nikola: Sad bih reka samo ovoliko. I rehabilitacija je neko suđenje, novo suđenje. Javiće se protivnici, jadan. Imaju kontra stavove. Zadovijek oponiraju.

Gojko Pravica: Kontra stavove, velite? Bogami nemaju. Zato što nema kontrastavova u sudnici. To jeste, neće ih biti ni za lek u toj svetoj sobi. Samo malim prstom mrdnemo: onemogućeni su umešači.

Nikola: Umrijeću ka puka neznalica. Umješač, je li to ljudsko biće?

Gojko Pravica: Ne umješač, već umešač. To su pravne začkoljice. Šta si ti, pitam na pretresu? Umešač, kaže uljez. Takva instituciji nije predviđena ovim sporom rehabilitacije, doviđenja.

Nikola: Ne znaš ti Crnogorce. Uvijek i svi imaju onu poganu kuburu koja se zove otrovni jezik. Isplaze se i toroču. Potpisao predaju svijetlog oružja. Pobjegao. Umro u tuđini. Neka mu se groba ne zna.

Gojko Pravica: Velim, nije tako. Mi ne menjamo karakter činjenice, to bi bilo odurno i za sudove manjeg ranga. Ali smo gospodari jedne prekrasne mogućnosti: određujemo da li je činjenica prisutna, ili nije.

Nikola: Fakat, veliš, može da bude odsutan?

Gojko Pravica: (Pravi pauzu, pogleduje je li ostavio dobar utisak.): Samo nezgodni fakat. Ostali fakti su u sudnici, na raspolaganju. Dakle: iskopamo, prebacimo u zavičaj. Dajem primere. Ne dao Bog da shvatite e se radi o Vašem liku i delu. Ne sme se preko završne reči najviše sudske instance. Ne velim da treba da potpišeš. To nije moj posao. Ne velim, budi s narodom, ne idi. Velim samo – ako odeš, ima načina da se vratiš na Cetinje i u istoriju.

Nikola: Kako reče da se zovu oni nevoljnici? Zamješači?

Gojko Pravica: Umešači. Ne opterećujte se terminima. Ima ko o tome misli. Ono što je za Vas bitno – što god da je, ne postoji kad je stani-pani.

(Gospodar ponovo sklapa kapke. Odlazi sudija rehabilitacionog suda, na prstima, bešumno kao što je i stigao.)

Nikola: (Ponovo otvara oči, vidi drugog sagovornika. Njegov pratilac diskretno se sklonio u pozadinu, sluša. Kralj trlja oči, otvara usta, gost mu ne da dođe do riječi.)

Đido (U čizmama, odrešito): Čekao sam da iziđe Pravda, ionako su posljednji koji prepoznaju istinu… Bilo bi šteta da promineš svijetom a da ne znaš pravu istinu o bitki kod Mojkovca i o sebi. Sad me saslušaj, ima istorijskih razloga što te ne persiram, mimo drugih u ovom komadu.

Nikola: Ni krajcera ne dajem za to. Medojević i Augur brzo nadoknade taj deficit. Persiranja imam dovle.

Đido: Mojkovačka bitka je najveći domet crnogorskog oružja u Prvom svetskom ratu. Do Veljeg rata i u njemu. Po veličini i časti, ta bitka stoji u istom redu sa Krusima, Grahovcem, Vučjim Dolom.

Nikola: Veliš i Vučjim Dolom. Sve si omeđio kako ti odgovara. Samo ti velim, pripazi da ta međa ne ispadne manita.

Đido: U neravnopravnom borbenom sudaru zaustavljen je naum munjevitog prodora austrougarske vojske. I šta? Umjesto bratske riječi, na godišnjicama u centru Sava slušamo:

„Ratnici su verovali u Srpstvo. Sem toga, dali su Reč. Grejalo ih je osećanje Srpstva i Bratstva. Crnogorci su srž Srpstva. Junaci s Mojkovca su svesno poginuli za Srbiju. Bitka na Mojkovcu, kao i Kosovska, više je u nadležnosti poezije, nego istorije.“ Ne naučni pristup nego poetske tlapnje zasnovane na mitu.

Nikola: Ovo bi mogli biti i komplimenti kralju, jadan?

Đido: Nauka ne trpi kompliment. Mojkovačka bitka bila je čisto crnogorska, tamo je govorilo naše oružje. Jesu li čula braća crnogorski tragični poj sa Mojkovca? Ne. Glavnina srbijanska, a s njom i vlada i dvor, u vrijeme Mojkovačke bitke već su bili izmakli i nalazili su se oko Drača i Skadra. Nepobijeđena, mojkovačka vojska našla se bez zaleđa, osjećajući se kao da je izdana.

Nikola (Iznerviran): Sve brabonjak do brabonjka.

Đilas: Nikola, nije ovo podvorenje… Crnogorci su se na Mojkovcu klali bez predaha i padali na gomile, a oko Cetinja rasipala se njihova država zbog nevjerice i spletaka njenih vrhova.

Nikola (Ustaje i šeta. Ijed ga razdire. Naslanja se na radni sto.): Veliš krletke a u njima spletke.

Đido: Jeste neprijatno čuti. Ali nije gnijezdo slobode na Cetinju jedini problem. Iako se unutra nalazilo kukavičje jaje. Samo nijesam siguran da ga je krijučke snijela i poturila ona poveća pirgava tica, po neviđelici. Ima tu još nešto što treba rasvijetliti.

Nikola (Opet sijeda za sto. Uzima nalivpero i list papira): Nemam kad za alegoriju.

Đido: Ali je i nešto drugo bilo razlog sramotnom – nevojničkom – slomu crnogorske vojske – mračna i nejasna uloga srbijanske vlade. Svaka kukavica počinje let zločinom u tuđoj kući.

Nikola (Baca pero): Govoriš ka da čitaš. Je li to citat? Čiji?

Đido: Moje su to riječi. Možda ne doslovce kako sam zapisao. A da zvuči pismeno – nego šta. Ponavljam, stavio sam to na papir. Tema me razdire, birao sam svako slovo, i tražio ona narogušena.

Nikola: Citati će me u grob oćerat.

Đido: „Ova vlada, odnosno njen izaslanik u crnogorskoj vrhovnoj komandi, pukovnik Petar Pešić, ne samo što nijesu učinili sve da suzbiju, nego su podjarivali malodušnost crnogorskih vrhova čija je sva politika bila, i u ratu i u miru, već svela na to da golu vlast očuvaju. Srbijanska vlada je pripomogla da se crnogorska vojska ne povuče sa srpskom, kako se s krajem rata ne bi našle dvije vojske i dvije dinastije, što bi otežalo, a možda i onemogućilo stvaranje zajedničke države… žalost na Srbijance, na braću, zadugo je ostala, mučna i golema. Zar je morala da se uvali u sram slava i čast naša? Zar su morali baciti oružje oni koji su ga već više od trista godina sticali otimanjem od neprijatelja? Bolesna sjen pala je na divan san o Ujedinjenju, prije no je ovo i ostvareno.“

Nikola (Razgovietno, s otezanjem): Ada kako, isanu, može od brata da pada Bolesna Śen?

Đido (Ne ostaje mu dužan): „Razumije se, Srbijanci nijesu krivi što su naši – crnogorski – vrhovi bili sagnjili u nasilju i samovolji. Ali oni ih nijesu smjeli gurkati na put sramotnog poraza koji je ranjavao dušu čitavog naroda, a da i sebi ne udare žig nebratstva.“

Nikola (Preslišava se): Bolesna śen ima unutra žig nebratstva…

Đido: „Zar se sve velike stvari moraju ostvariti na prljav i zao način?“

Nikola: Uvijek sam brinuo o našem identitetu. Nacionalnost, jezik, religija… Šta još? Koliko drugih poštapalica? Samodefinisanje sa mnogo atributa je drugo ime izolacije naroda.

Đido (Ustaje, lagano odlazi, ali stiže još da kaže): Lagaće se enormno i ubuduće u centru „Sava“. Tvoja krivica za to neće biti mala. A kopaj se đe ti drago. Ja ne bih kod pronalazača giljotine koja je i kraljeve skraćivala za glavu. Ali Aleksandar Nikolajevič Radiščev… ipak neka njega neki drugi vakat.

Nikola (Vidi da sagovornik odlazi bez pozdrava. Stiže da mu dobaci): A koji si te mi držiš pridike?

Đido: Đilas, Nikola. Milovan iz Podbišća!

Nikola: A ko ti je ovaj skromni ađutant koji nije došao do riječi? (Sa izrazima poštovanja i pjesnički) Sa žutim brkovima čiji se krajevi ne mogu razaznati na zlatu džamadana?

Đido: Crnogorski heroj sa Mojkovca. Brani domovinu i ne zbori. Miloš Medenica iz Kolašina. Mogao je da rukovodi našim Vrhovnim štabom, no bilo je prečih.

Nikola: Lijepo mu stoji crnogorsko.

Đido: Zapeo je da se u njemu jednom i sahrani. Odgovaram ga od tog nauma. (Ogorčeno) Ukrašće mu ga iz groba.

(Dok Đilas odlazi, tiho se širi nekoliko taktova melodije „Padaj silo i nepravdo“. Na izlazu Blažo istrčava ispred Medenice)

Blažo: Donosim u ime cijelog odjeljenje jedan poklon za skromnog junaka. To je jedna pjesma, pisana kao Kolo deveterac, a nosi naslov „Radun u Dubravi“.

Miloš: Vid mi, sine, nije više najbistriji. Više bih volio da mi ti preneseš uživo te stihove…?

Blažo (Recituje kod mikrofona):

RADUN U DUBRAVI

Deveterac Progonovićke epopeje

Kad je Radun kulu branio

Slušao je meki đečji plač

Nit je mislio niti stio

Da pušti selo i nejač

Haračlije niz polje gaze

Valjaju se ko kužno mulje

Pogane livade i staze

Uljezi pljačkaši i hulje

Uz Raduna hrabri junačni

I ljudski poput Mandušića

Željni života smrti vični

Pijani od duševnog pića

Raduje se Radun Bez Mane

Braneć Ljubicu i ognjište

Što će ka čoek da izdane

Grleći unučad dok pište

Mandušić evo bez džeferdara

Suza mu vruća niz brk grune

Barjak će tuđi da opara

Goloruk zločinca da pljune

(Miloš ljubi Blaža u cvijet. Gosti odlaze)

Nikola: Mnogo se traži od Kralja… I ona ženturača, i ovaj Brđanin, ljute se što nijesam Aleksandar Nikolajevič Radiščev… Srde se što Monarh nije dekabrista…

Nikola (Sekretaru): Donesi mi šolju čaja.

Sekretar: Od koje trave, Gospodaru?

Nikola: Ti ka da si juče doveden. Koje drago sa crnogorskih livada. Samo ne šipak! (Pauza) Ni kukutu, još neko vrijeme.

Sekretar: Za kukutu nijesam čuo. Šta je Gospodaru kukuta?

Nikola: Conium maculatum, Medojeviću. Vele liječi od nepoštovanja bogova. I kvarenja omladine.

Sekretar (Krsti se brzo i diskretno.)

Nikola (Primjećuje da je nestao lapis sa zida, ostao samo slomljeni levor): Šta je sa Lapisom, Medo?

Sekretar (Dodiruje nos): Ovog časa vidim e je nestao. Ne znam kako.

Nikola: Krilati Lapis. Jedinstven u svojoj vrsti. Kao Markov Šarac.

Sekretar: Možda iskrsne. U epici je sve moguće. (Izlazi da donese čaj)

Nikola (Miješa čaj. Dugo misli, brižan. Pažljivo ispušta sa visine paricu šećera u čaj. Gleda u publiku.): Ko li bućnu onoliku bombu u more kod Medove… Sad bih i ja rad da sam se malo docnije rodio…

(Naglo se gasi svijetlo na bini.)

Kraj Fokusa 6