Fokus 8: Lapis

Fokus 8

LAPIS

Transparent s ovim natpisom nosi učenik Pavle. On je vidno raspoložen i povremeno vitla transparentom kao zastavom. Potom se skrasi ukraj, sijeda u magareću klupu.

(Pet učenika ulaze na binu, jedan iza drugog. Idu zdesna nalijevo. Nose kartone, na kartonima je po jedno slovo. Stanu i gledaju ka publici. Drže kartone na grudima. Sad se iz publike vidi da piše LAPIS. Onda učenik sa slovom L odlazi sa bine,ostali stoje još minut. Publika čita APIS. Posle toga učenik sa slovom P okreće drugu stranu kartona na kojoj je slovo L. Stoje još minut, publika čita SILA, zdesna nalijevo. Učenici napuštaju binu… U dubini bine, po sredini je kraljev radni sto, Gospodar je na rotirajućoj stolici i čas se vrti desno, čas lijevo. Dok je leđima okrenut publici, ulazi građansko lice, sijeda na sofu podalje od kralja.)

Nikola (Primjećuje da nije sam): Jeste li Vi neko iz svite mi? Šta tražite nenajavljeni?

Pisac (Sa leptir mašnom je. Ne razdvaja se od bilijarskog štapa): Pitam se i sam. Pisac sam. Publika je naviknuta na stereotipe; nemam efektan kraj drame kakav preporučuju klasični teoretičari žanra. Veličanstvo ima određeno iskustvo što se tiče strukture dramskog teksta. No, u osnovi tu sam da prozrem u Vaš način sagledavanja stvari, a tek potom… U stvari, digao sam ruke od ambicije da Vam pomognem… Vidim u hodniku neke putne torbe i pakete. To ne sluti na melodramski kraj. Četvoro očiju…

(Iz daljine talas grmljavine, ili su topovi. Mitraljez se čuje, jedva se čuje, ali dopire zlokobno štektanje.)

Nikola (Rezignirano.): Jedno jedino i to ćoravo oko, ili četiri komata organa vida bez funkcionalnih poremećaja – ne čini sad raz-li-ku. Dovoljno je da nijesmo gluvi.

Milena (Žurno prolazi kroz sobu. Nosi neku putnu torbu. U prolazu dobacuje): A baš to je sporno, Nikola. Organ sluha. Ta gluvoća tolike godine. Nije oftalmološki problem.

Pisac: Još ima toliko vremena da korigujemo bar krupnije zablude. Odakle da počnemo?

Nikola: Prvo nešto preliminarno da razjasnimo. Ja imam žbire. Naravno, u množini. Ko ih nema na mom mjestu? Dojavljeno mi je da se po Crnoj Gori rastura neki pamflet. To je tendenciozno sočinenije pod naslovom „Сећање на лекцију о лажном цару“. Može li se reći da je pjesma tvoja?

Pisac: U cjelosti. Jetka satirična minijatura. Govori o tome koliko je pogubno birati budkoga za vlada, pa još na vjeki vjekov. A na brzinu. Neki tek avanturist dođe iz nedođije da obmane naše pretke:

Оклевао ни трен није;

Дично стао крај дувара:

„Велможа сам из Русије –

Бирајте ме за свог цара!“

Како рече, пушка пуче

А за њоме шенлук прави.

Грабају се ко ће први

Господара да објави.

Nikola: Povodljivost našu žigoše, čini mi se. Sporne su neke sintagme, sine. Nalazim neugodne insinuacije unutra: nasamariti narod, bitanga na hrbatu, huligan kao car, velmoža proruski… Šta ćemo sa alegorijama? Nagrizaš li moj ugled?

Pisac: Veličanstvo uvijek može reći da sebe naziva kralj, narod ga oslovljava kralj, a ne car. Načelno, stihovi nikoga ne aboliraju. Logika je okrutna, ni po babu ni po stričevima. Nego, nešto drugo… uredio sam da se svakom gledaocu uruči po jedan karton na kome…

Nikola (Dodaje mu Yanisovu vizit kartu): …s jedne strane piše ovo, s druge ono…Dobio sam iz prve ruke, bez aktivnosti Službe.

Pisac: Gledaoci dakle imaju varijantu toga paradoksa, koja je za edukaciju bolja. Zovu je Žurdenova kartica. S jedne strane kartona piše TVRDNJA NA DRUGOJ STRANI JE ISTINITA. S druge pak strane piše TVRDNJA NA DRUGOJ STRANI JE LAŽNA. Ni sa jedne strane ni sa druge ne možemo saznati je li riječ o istini ili laži. Dok prevrćemo kartu u rukama upadamo u ciklično vrćenje u kome se svaka tvrdnja učini naizmjenično čas istinita, čas lažna. Dok nam ne mrkne svijest. Takozvani paradoks lažova.

Nikola: Pitaš me odakle da počnemo. Već smo počeli. Kod nas sve počinje od lažova, jadan.

Pisac (Odlazi do radnog stola. Pruža kralju papir i sijeda na stolicu naspram kralja): Treba preinačiti, Nikola, Vašu himnu Onamo, ’namo. Potpišite. Svojeručna ovjera umanjiće šanse tračara…

Nikola: To bi ličilo na falsifikovanje… samo-falsifikat, čoče. Pisac ne smije… koliko u svetinju…

Pisac: Stanite, Veličanstvo. Mnogi znameniti pisci su dopunjavali, prepravljali… svoja djela, lični opus. Nije im se okrnjio ugled, neki su ga i znatno popravili.

Nikola: Je li i Mihailo…

Pisac: I Lalić je. Druga verzija Lelejske gore je bolja, punija, kudikamo zrelija. To nije plagiranje nego zrelo vraćanje stvaralačkom inoviranju… Da se vratimo na našu temu. Minimalno korigovanje himne podrazumijeva promjenu naslova, dabome. Mogao bi taj naslov da glasi Ovamo, vamo.

Nikola (Nije očekivao. Presabira se i mršti): Kao da vabimo…

Pisac: Međutim, bolje je da uzmemo potpuno novi naslov. Zašto ne, na primjer, S OGNJIŠTA MILOG BJEŽI SATANO. U duhu Vaše ośećajnosti, Veličanstvo. Ada, sasvim u duhu!

Nikola (Iznenađen. Ipak uzima papir i glasno čita ne bez izvjesnog ponosa. Poneđe pravi pauze. Pisac je ustao i gleda iskosa):

Ovamo, ‘vamo… za brda ova,

govore da je gospostven dvor
našeg Vladara; ovamo vele,
bio je predaka znamenit zbor.

Onamo, gore… da viđu Kapelu!
Ta to je moje - doma ću bit’!
Starina mila tamo me zove,
Da svom narodu ponudim štit.

Nikola: U načelu je ovo dobar sadržaj. Poetika jeste nesumnjivo moja. Primjećujem neke bitne prostorno-vremenske perturbacije. Smetnuli ste gospodine…

Pisac (Ne obazire se na kraljeve opaske): Slijedeća strofa nosi autentični patriotski naboj.

Nikola (Čita): Ovamo, ‘vamo… sa razvalina / dvorova naših Ćesaru ću reć’:

Nikola (Zastaje, jer se čuje malo jača kanonada; ipak nastavlja): “S ognjišta milog bježi satano, / zajam ti moram vraćati već’!”

Pisac: O ovome bez polemike. Bitnije intervencije morate dopustiti u slijedećim strofama, jer nam treba harmonija sa našom tradicionalnom, narodnom himnom…

Nikola (Čita, ali pomalo kao da oklijeva):

Ovamo, ‘vamo… za brda ova,
đe nebo plavo savija svod,
majsku svijetlu čekamo zoru,
ovamo, braćo, spremajmo hod!

Ovamo, ‘vamo… za brda ova
zovu nas od Rovina Nikci:

Protiv predaje i naših straova
Na noge, đeco, u pomoć, sinci.

Pisac (Uzima kralju papir iz ruke): Oprostite, Veličanstvo, mojoj malenkosti na drskosti. Da ja pročitam završnu strofu (čita na momente teatralno):

Ovamo, ‘vamo… na brda ova
Njegošev znamo prebiva grob!
Ovamo pokoj dobiću duši,
kad Pjesnik više ne bude rob.

Nikola: Ajde sve drugo, no što vrnu naprečac u pjesmu i slavu Nikca od Rovina? Ja sam jednom već presudio, a tako su me podgovorili serdari Đurašković i Vukotić. Śećam se toga razgovora. Urgirali su kod mene: bolje Obilić nego Tomanović. Što? Tomanović jeste učinio slično junaštvo, ali na nižem nivou. Mršte se i vele: Ne može na Kraljeva prsa simbol manjeg kapaciteta. Svi ocjenjuju šta je prikačeno. Tolkuju čime se prvjenstveno dičim. Šta visi na prsima broj jedan. Kraljeva su to prsa, jadan. Gledaju se prsa evropskog zeta.

Pisac: Nikad nije kasno za bolje rješenje. Evo iz ovih stopa možeš odlučiti za bolje: da uvedemo orden Nikca od Rovina.

Milena (Čuje se njen glas iz hodnika): Svijetao je taj orden, Nikola. Određuje preko čije se u etici niko ne usuđuje; a na bojištu i ne smije.

Pisac: Počesto zavidimo na svojega. Ako je naš junak, dosta mu je i srebrna medalja i podijum do pobjednika. Dosta, bol! Pa takav redoslijed ostaje i iza mrtvoga junaka. Ako je naš Svetitelj – i on malo da uzmakne na pijedestalu. Kako objašnjavate da Crnogorka ne može da rodi ovđe svetlonošu? Ni stegonošu? Ako nam je orden na prsima, ne svijetli sa njega lik iz naših čukara. Ako je škola, visi zagranični svetac. Imamo proroka u selu, no smo izmislili pogrešnu izreku. Da bismo olakšali uvoz. A ja ti velim, a ne Milena, da biranih prvaka imamo kod kuće. To su likovi iz kojih izbijaju zrake našeg ponosa, ako nijesmo zavidljivi. Imena koja nam ne mogu donositi srama i zastiđa. Ja ne isključujem da nećemo jednog dana izliti i orden vlastelina Zavide prvog reda. Uzmi pero i potpi…

(Pisac u čudu prekida govor u pola riječi. Osvrće se. Ulazi osoba u popovskoj mantiji, koja je pokraća pa se vide bakandže na nogama. Na glavi popa je šajkača. Prati ga u stopu ordonans. Ordonans ima na glavi kapu tipa Šerlok Holms. Pop nosi ispred sebe poslužavnik. Na poslužavniku veliki LAPIS, kao da je pištolj za samoubistvo. Ordonans unosi drenovak, već ranije viđen kod Jagoša. On nosi tu mačugu sa obje ruke, horizontalno ispred sebe, kao na nekom nevidljivom poslužavniku. Na ulazu pop pozdravlja skoro vojnički. Ordonans ćuti i slijedi svaki pokret pretpostavljenog; na leđima mu zakačen poveći karton sa objavom na ćirilici ЉУБАВ БЕЗ ПРЕЗАЊА)

(Sad dvojac kruži oko kralja i pisca. Hodaju pop i ordonans veoma lagano i upadljivo svečano. Gledaju pred sobom. Performans teče očajno dugo, bar desetak minuta. Grobna tišina, ali povremeno grune udaljeni top.)

(Najzad dvojac zatvara liturgijski krug. Prilaze kraljevom radnom stolu. Pisac je ustao i gleda iz prikrajka. Pop spušta ispred Kralja poslužavnik sa lapisom i tekstom kapitulacije, ritualno ali precizno, bez žurbe. Očekuje se da Nikola potpiše kapitulaciju, najduže za 15 minuta. Ako to ne učini, sledi potpisivanje drugim sredstvima. Pop i ordonans izlaze sinhronizovano, unatraške.)

(Tišina. Kralj je sleđen i ćuti. Na kraju Nikola vrlo sporo uzima lapis. Lapis ostaje u njegovoj ruci, visi u vazduhu, ali se ne spušta na papir. Potom Kralj sa obije ruke drži lapis horizontalno, kao maločas ordonans suvi drenovak. Potom spušta lapis na poslužavnik, ne potpisujući izjavu. Svijetlo na bini slabi do nivoa sumraka. Sami su na bini kralj i pisac.)

Milena: Nikola, novinari su pred kućom.

Nikola: Sad i oni. Šta bi pitali?

Milena: Da im kažeš, je li bilo potpisivanja. Ideš li u egzil ili ne. A ako ideš, polijećeš li sa Kapinog polja kod Nikšića?

Nikola: Reci im da su jeli bunike. Pobrkali su i mjesto i vrijeme i dinastije. Ostalo ću ja u ličnom obraćanju, neka čekaju. (Pita Augura koji ulazi) Skupljaju li se tice?

Augur: Samo vrane i sitne stanarice. Vrane su sive (corvus cornix), ali sve više se jate potpuno crne (corvus corone). Prva vrsta gače, druga naglašeno grakće.

Nikola: Kako tumačiš?

Augur: Još obrađujem eksperimentalne podatke, Veličanstvo.

Nikola: Pa poitaj. Viđaš li ždralove da lete na jug?

Augur: Više ne. Prelećeli su prije Mojkovačke bitke, odmakli su ka Draču i dalje.

Nikola: Slijepi miševi, jedini sisari koji lete?

Augur: U špiljama su.

Pisac: Istina je, mada nešto prepotentna, da pisac zna više od Vas, Veličanstvo. Ja to počesto ponavljam. Ovo stoga što je upoznat sa raspletom. U tom smislu govorim Vam novosti. Može biti da slutite, ali ne znate. Austrijance će granatirati Kapelu na Lovćenu danas-śutra. Neće se dvoumiti ni koliko su oklijevali kad su pucali na naučnu i istorijsku instalaciju na Volujici. Boljelo nas je što nam niko nije doturio dvanaesto-inčne topove da branimo Lovćen i otuda kontrolišemo Zaliv. Surovo ću nešto reći. Zamislite granatu koja leti prema Njegoševom vječnom konaku. Vi ju posmatrate iz Kapele. Ništa nećete čuti. Granata je nijema smrt koja se približava. Zvižduk granate koja promaši čuje se. Ne čuje se jedino granata koja je kobno precizna. Granata se naime kreće nadzvučnom brzinom. Neka se to desi, Veličanstvo! Sačekajte nijemu smrt u Kapeli Petrovića. Budite tog trena sa Njegošem čiji Vam se lik urezao u pameti kad Ste imali deset godina. Za Vas će to biti fizička smrt u uzrastu Sokratovom. Za narod će to biti rođenje besmrtne legende, prave legende čiji dolazak se već poodavno očekuje. Ali kakva smrt Vas u tom trenu čeka? Sokratovska, Veličanstvo! Vječna sama po sebi! Malo kažem. Bićete i Leonida i Sokrat. Dva Petrovića mrtva na vrhu Lovćena. I dva pjesnika vječno živa. Dva pjesnika na Lovćenu koji postaje jedinstvena destinacija budućeg masovnog hodočašća. Dolaziće iz svijeta, kao što idu do Vergilija. To je onaj poeta koji je bio svetionik Danteu. Prvi hodočasnik biće gospođa Isidora. Ona će to razglasiti kao čin prosvjetljenja. Ośećaće se kao prorok. Upisaće se u Crnogorke, mislim.

Nikola (Sentimentalno, oklijevajući): Pade mi nâm, Njegoš je u Napulju igrao šah. Ali slabo, rasijano. Da odigramo jednu partiju nas dva? Ipak, ne. Kasno je. Fascinira me jedna mogućnost u šahu: ishod pata.

(Svijetlost se pojačava na bini. Nikola rukama pokriva lice, kao da sanja. Ima viziju pata koja se projektuje na zidu, i publika vidi čudnu, no realnu poziciju.)

Nikola: Čuo sam da govore o šahu kao paradigmi za sam čovjekov život . Ima u tome istine. Jedino ne znam u kojim sve pravilima nalazimo potpunu simboliku. Ima li pat pozicije u ratnim golgotama? Neko stanje kad nemamo šta da igramo – ni mi, ni protivnici. I svi povičemo: „Puj pike ne važi“.

Pisac: Ako je bijeli gramziv, pa pojede bilo kojeg topa (pokazuje laserskim pointerom topove), dobiće materijal a izgubiće glavu. Takođe, ako napreduje pješekom na polje c7 (pokazuje crvenom tačkom polje), u zao čas je bio ambiciozan.

Nikola: Nenaspavan sam, priviđa mi se? Neka zraka probada tablu, javlja se i nestaje. Istinabog nama su Petrovićima svjetlosne zrake mila java, ali i česta priviđenja. Ova postojeća a nevidljiva zraka – je li Onostranost? Da li mi to preci nešto poručuju?

Pisac: Ispravno vidite, u realnom vremenu opažate, Veličanstvo. To ja šaljem zraku iz ove sprave koju će budući dani učiniti popularnom; zove se pointer. (Demonstrira mogućnosti) Evo crvene mrlje na bijelom kralju. Neće mu nauditi.

Augur (Ulazi sa cigaretom. Duva dim i ocrtava se putanja snopa svijetlosti. Oduševljen, ali oprezan): Kao let mistične neke tice…

Nikola: Vidim… Moj pointer je onaj prut u ćošku… Vidljiv je i bez dima… (Kralj je odjednom zainteresovan za bilijarski štap kojeg pisac stalno drži u ruci.) I tvoj drveni pointer je silan. Šta će ti i on, kad imaš modernu tehnologiju? Je li to ona filozofija da ne bacaš plug, iako već imaš traktor? I da čuvaš matike, iako imaš plug?

Pisac: Ne, Veličanstvo. Dva su razloga što nosim leptir-kravatu i tak. Prvo, šaljem poruku da sam gospodin kao što su svi igrači snukera. A to znači uljudan poštovalac procedure, korektan u odnosima sa partnerom i protivnikom, uljudan prema publici. Drugo, isto šaljem poruku: ovaj štap imaju moralno pravo da nose samo oni koji su u svojoj djelatnosti zakleti planeri. Šta to znači? Svaki potez koji vuče odgovorno čeljade mora biti takav da se ima puna svijest o prirodi bar tri međusobno povezane posljedice svakog učinjenog poteza. To jest, samo zunzari urade nešto ne misleći na razvoj potonjih događaja, bez anticipacije donose li oni sreću ili nesreću. I treće, ovaj štap iskazuje moje poštovanje prema onoj ličnosti iz naše istorije koja je pored svih političkih briga našla vremena da sazida Biljardu na Cetinje!

Nikola: Zadovoljan sam ovom tvojom beśedom. Čujem da nosiš mašnu i štap ne iz dva razloga kako si nagovijestio, no iz tri. Ništa ne mari, od viška ne boli glava… (Vraća se na prijašnju temu, gledajući šahovsku tablu) Avaj, bijeli nema tešku artiljeriju, fakat. Topove nam nijesu isporučili i tačka. Ima neznatnu pješadiju, ali su vojnici dobro postavljeni i junačni su. Izgleda, jedino bijeli kralj, a to sam ja, može i smije da se kreće po bojištu. A?

Pisac: U ovoj pozicije je tako. Veličanstvo je vješto smislilo ovu nadasve bizarnu poziciju. Protivnička teška artiljerija je nemoćna, ako je ne začikavamo. Kraljica je blokirana, ne izlazi. (Osluškuje da Milena nema repliku, bio je suviše glasan.) Neprijateljska vojska ima neuobičajen broj oficira; svi su crni ka čavke i mobilni po crnim putevima.

Nikola (Opsesivno nastavlja svoju ideju): Može bijeli kralj da ode i tako daleko, čak na polje h7, pokažite…

(Pisac osvjetljava polje h7 na tabli.)

Nikola (Nastavlja): … a da ne nastrada usput, niti da mu se na novom mjestu kuju zavjere. I da sa tog bezbijednog pomolka nadgleda cjelinu plana i traži rješenje.

Pisac: Samo pazite: šah se igra tako što niko sa strane ne šapuće poteze. Kibiceri šute, ali…. Ali nešto još važnije: Ne smiju se uvoditi u igru svježe, odmorne figure. Ko je poginuo, nema ga za tajdan.

Nikola (Blag osmijeh): Ako nastavite tendenciozno, ode dođavola piščeva estetika…

Pisac (Prene se): Estetika!? Scena sa kraljem ukraj table nije samo moralno odurna, nego i lišena estetike. Ne postoji nešto što se zove ružna tragedija. Tek ove tri riječi zajedno imaju smisla. Tragedija se krasi lijepom moralnošću i moralnom estetikom. No pravila šahovske igre dopuštaju i takvu odiseju, kakvu Ste sugerisali na kraljevoj putanji od starta sa polju e2 do cilja na polju h7…

Nikola (Tajanstveno i melanholično): Do krajnje tačke može se na razne načine. Preko polja h1, ali i kroz polje b1, a možda i preko polja d5.

Pisac: Ne zanosite se. Ni kod kćerke u Italiji, ni u Nici, ni u Parizu, niđe, nećete moći da se izliječite od akustičkih halucinacija. Lijegaćete sa njima i ustajati sa njima. Budiće Vas u nijemu tuđinsku ponoć jedna balada iz domovine.

(Na zid pozornice se sad projektuje panorama crnogorskih brda, sa dosta crnogorice. Prostor ispunjava žalostiva melodija koja se, utišano, čuje sa zvučnika.)

Sadih jelu iz planine

Sadih jelu u svom selu

Jelo, Jelo.

Prisadih joj žutu dunju

Žutu dunju i nerandžu

Oj moja Jelo.

Pa ja odoh na godinu

Na godinu i na mnogu

Jelo, Jelo.

Često za mnom glasi stižu

Da se jela osušila

Jelo, Jelo

Žuta dunja uvenula

A nerandža potavnjela

Oj moja Jelo.

Žubor voda presušila, Jelo, Jelo

Vita jela presahnula, oj, moja Jelo…

(Pisac odlazi užurbanim korakom, dok Nikola sklapa oči i sluša. Postepeno se gase sva svijetla na pozornici, da utihnu sa zadnjim ritmom pjesme.)

Kraj Fokusa 8