Fokus 9: Kad porastem

Fokus 9

KAD PORASTEM

Transparent nosi Jaglika. Ali sada ima ljupku, novu cvjetnu haljinu, u osnovi crvenu. Još uvijek je bosa. Milo joj je pod sjajem reflektora, i dvaput šparta pred očima publike kao na modnoj reviji.

Učiteljica: Na ovom času ćemo da razgovaramo o budućnosti. Nje će sigurno biti, a ne znamo u kakvom će obliku nastupit. Možemo da maštamo i nagađamo. Tek će budući ljudi znati koliko smo bili u pravu. Ta vještina pogađanja budućih dana, ili futurizam, ponekad je vesela igra, ali može biti i tužna razbibriga. Ovog momenta nam nadolazeće vrijeme izgleda mračna neogoda, neizvjesna oluja. Jedno je sigurno: nikad nije bilo da nekako nije bilo. Ovo citiram poslovicu jednog nama suśednog i bliskog naroda. Vrijeme se sastoji od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ponekad znamo ponešto iz sadašnjosti, i ona je zbrkana i neprozirna. Mislimo da sve znamo o prošlosti, ali ni nalik! Prošlost je tu da se svađamo ko je u pravu. Eto, pokušajmo da kažemo nešto o budućnosti, tom trećem dijelu Vremena. Zapanjuje nas da svakog trena ulazimo u budućnost, ona munjevito biva sadašnjost, ali još brže se urušava u prošlost. Najlakše se uhvatiti u koštac sa budućnošću kad maštamo šta će od nas biti śutra, idućeg mjeseca, dogodine ili poslije decenije… Zato vas pitam, šta ćete biti kad odrastete? Kako vi to zamišljate? Ko će da bude prvi futurista?

Bosi đak (Ustaje neprozvan, češka se, ali spremno govori kao da priča snoviđenje): Ja ću, Učiteljice, da budem dosta istaknuti pjesnik. (Ide do mikrofona za učenike) U Crnoj Gori poštuju pjesnike. Naš Gospodar je na primjer pjesnik, htio sam reći svi naši glavari su pjesnici. Za razliku, ja ću biti sentimentalni pjesnik. Treba i takve da imamo.

Jaglika (Upadica): Šta ti je sad sentimentalan?

Bosi đak: U vezi sa ljubavlju. Kao kad imaš neka ośećanja prema đevojci, ili obrnuto. Jedna prava lirika. Mi se često junačimo, a plašljivi smo kad treba iskazati ośećanja. Zato ću ja biti pjesnik lijepih ljudskih ośećanja. Čim ih zapišem, ona su javna.

Učiteljica: To si baš sjajno objasnio. Pa da čujemo i druge…

Bosi đak (Razmetljivo): Učiteljice, da ne śednem još, nijesam rekao glavno. Ja ću u životu napisati nekoliko najboljih pjesama. Imam jednu skoro gotovu, ali će ona jednom postati sasvim doćerana. Sad imam varijantu. Htio bih da svi čuju o čemu maštam. Da se vratim ili kod mikrofona da recitujem?

Učiteljica (Ućutkuje i stišava žamor): To je tek iznenađenje, prijatno za sve ođe. Nastavi samo.

Bosi đak (Filipides se obraća se publici.): Ja sam zamislio buduću pjesmu pod naslovom Gen i Mičigen. (U sali uzvici iznenađenja i topli pozdravni aplauz.)

GEN I MIČIGEN

Smrknut sedim, čuvam stoku,

U dalj zurim, u duboku

Prazninu.

Od dosade, od goleme

Pati cijelo moje pleme

Sapeto.

Nekad davno moji stari

Svi bijahu pečalbari

S onih strana Okeana.

Da ja imam Đedov gen

Pošo bih za Mičigen

Tri godine dana.

Da sam pravi tatin sin

Kreno bih za Viskonsin

Ne časeći časa.

Da bar imam toki-voki!

Pozvao bih grad Milvoki

U državi Viskonsin.

To bi čula neka Dženi,

Poslala bi pozdrav meni

Otuda.

Pitala bi mene Dženi:

Da l se trava još zeleni

Oko Komova?

Kao vode Mičigena

Plavi li se Vaseljena

Iznad stijena Prokletija?

A u jesen, a u kasnu,

Kad svijetla sva ugasnu,

Kad se zvijezde sve užasnu

Pada l inje na zverinje

Tivransko?

Al ja nemam toki-voki!

Daleko je grad Milvoki.

Niko ne zna gdje je Dženi…

(Plovi možda Mičigenom,

Malim čamcem bez posade

I srebrne broji vale

Povremeno, od dosade.)

Od goleme, od dosade…

(Đak se poklanja publici, aplauz je u sali, đak odlazi na mjesto. Ali se predomislio: zavirio je i vidi da je kraljeva soba prazna; on ulazi tamo, kao u snoviđenju pravi krug. Više nema na zidu slike sa dva kralja. Podiže se pregrada između sobe i učionice. Đak sijeda u uglu kraljeve sobe. Svečana tišina, skoro žalost.)

Učiteljica (Sa simpatijama i da razbije slutnje): Ovo je bilo neočekivano, sjajno, svi ti čestitamo. Vidimo da budućnost, iako neprozirna, može na neki način da se bira i da izaziva toplinu u grudima. Ko se dalje javlja?

Đak sa tablom: Učiteljice, ja sam imao braću i sestre koji su kao stariji išli u školu prije mene. Od njih mi je ostala ova tabla za pisanje slova i brojeva. Pisaljka se zove cincar. To je vrsta mekog kamena, crvenkast je. Ostavlja trag na tabli.

Učiteljica (Ohrabruje ga da nastavi): Lijepo. Vidimo, i šta dalje?

Đak sa tablom: Jednog dana u budućnosti… ovo se neće zvati tabla… mada slično. Zvaće se tablet. To će biti čudesni uređaj, još čudesniji od onog toki-vokija čiji glas leti do Milvokija.

Bosi đak (Malo potcjenjivački): Šta će tablet moći?

Đak sa tablom: Svašta! Reći ćemo mu: nacrtaj jezero Mičigen – i gle, crtež je gotov i tačan. Pitaćemo ga đe je grad Medova – on će nam začas nacrtati i objasniti. Kolika je temperatura sad u Vankuveru – odgovoriće. Koliko ima do Mjeseca – on napiše. Ali sve je to ništa prema jednom čudu što će nam tablet podariti…

Petar (Upadica): Šta može još biti nevjerovatnije?

Đak sa tablom: Igrice! Možeš da smisliš radnju koju želiš. Slon koji leti. Čizme za hodanje koracima od sedam milja. Trčanje kroz vazduh. Skakanje s krova na krov. I sve to povezano, kao u filmu. A ja sam režiser i trenutno mijenjam ishod radnje…

Pavle: To neka ti Blažo povjeruje, ja ne; više taj voli da fantazira no ljeba da jede.

Đak sa tablom: I ja bih, učiteljice, da izađem pred publiku.

Đak sa tablom (Dobija dozvolu, staje pred niski mikrofon za učenike): Kad porastem, biću veliki stručnjak za kompjuterske igrice. Napraviću najpoznatiju igricu u Crnoj Gori. Zvaće se „Kanjon Neviđeo“… To će biti kao Termopile u Grčkoj. Naš Leonida će se zvati serdar Jole. Tu će trista Crnogoraca da sačeka osvajačku vojsku Austrougara. Napadača će biti trideset puta više. Svi koji se drznu da prođu, biće uništeni. Mi ćemo imati čudesno oružje. Ono se zove laser. Za godinu ili za dvije, naučnik Ajnštajn, koji živi u Njemačkoj, pronaći se princip rada laserskog izvora zračenja. Igrica će imati deset stupnjeva težine. Na prvom stupnju, svako može da pobijediti zombi vojsku. Malo teže na drugom i trećem stupnju. Na posljednjem, desetom stupnju neće svako moći da bude serdar Jole. Samo ja kao konstruktor, možda još po neko. Tako ja vidim budućnost. Imam predośećanje budućnosti ka da sam od Petrovića… na primjer, onaj Branislav.

Blažo (U učionici uzvici blagog nevjerovanja. Ide do mikrofona, govori kroz žamor iz sale koji učiteljica stišava.): Da si krupno prećerao, jesi. Ali meni se sviđa tvoja vizija. Čovjek je div na Zemlji. Nema šta ne može.

(Đak sa tablom se povlači u kraljevu sobu i sijeda pored bosog đaka. Svi slušaju Blaža.)

Blažo: Učiteljice, ja ću biti borac za slobodu i pravdu. To je uzvišeno. Ne plašim se smrti, no jedino kukavičluka i bruke. Mrzim socijalne nepravde. I ja imam viziju, vidim unaprijed da neću biti sam. Moji su ispisnici Pero Ćetković iz Mužovića, 12 oktobra će napunit 9 godina. Pa jedan Sava Kovačević iz Nudola kod Grahova, nešto je stariji od mene, za desetak dana puni 11 godina, te će nam komandovat. Biće s nama i dosta drugarica, koje će dobiti pravo glasa, ali i pucanja. Jedna je Cana Babović; ona puni sad neđe 9 godina i živi u Lazarevcu (mi cijenimo dušu i ideju, ma ko bila osoba; ovo joj je nadimak, više mi se sviđa njeno pravo ima Spasenija; jeste simbolično!). Da ne zaboravim Radovana Zogovića iz Mašnice, moga ispisnika; biće on i pjesnik, ali ne mari…

Učiteljica (Prekida ga, uz osmijeh): Lubarda je nestrpljiv. Ustani Petre i zamijeni Blaža.

(Blažo odlazi i sijeda na kraljevu rotirajuću stolicu, iza radnog stola. Gleda u daljinu iznad publike.)

Petar: Nikad nije bilo da Crna Gora bude bez slikara. Ja ću biti veliki slikar. Htio sam da kažem najveći.

Jaglika (Upadica): Da ti ne bude mnogo. Najveći u cijeloj Crnoj Gori…

Petar: Nijesi razumjela, oprosti. Najveći u svekolikom Srpstvu. Ako neko ne shvata šta to znači, reći ću najveći jugoslovenski slikar. Kad bilo da bilo.

Pavle: To o srpstvu razumijem, ali baš neko jugoslovenstvo…

Petar: Pojam Jugoslavije pripada jadan budućnosti. Evo vidim da Blažo klima glavom. Ali da ću biti najveći, tako mora biti, a ja sam vidovit. Životami ko mi je najmiliji. Imaću dosta zapaženih slika, od kojih će nekoliko biti najbolje. Velike su to zamisli, jedva da stane u glavu toliko ratnika, konja i krša. Ali veliki je prostor moje mašte. Jedna će biti za diku moga roda. Imam je u zamisli. Dobro je što sam pred publikom, to je na ovom času već običaj.

Petar (Pravi značajnu pauzu.): Moja buduća slika zvaće se Ukršteni putevi. Prikazivaće crnogorski predio, sa stijenama, brodama i urvinama. Biće dosta ljubičaste boje. Vide se i brojne staze i bogaze. Tu se ne razaznaje kojim se putem odlazi, a kojim dolazi. Đe se goj uključiš na drum, idi bez razmišljanja, svaki je čukar raskrsnica bez smjerokaza, ionako ne znaš kojem cilju si se uputio. Malo će biti pesimistična slika, ali takva je istorija i njoj pripadajući simbolizam mogao bi da se zove pesimizam. Možda će me nazvati Crni talas. Mada ću se ja truditi da ne idem uz nos.

(Smijeh u učionici, ali je učiteljica mirna i ozbiljna.)

Petar (Govori u zanosu.): Druga monumentalna moja slika biće crnogorski guslar u lila džamadanu. Moćno. Oko fine rezonantne šupljine gusala od javora sa uštavljenom oker jagnjećom čaprom širi se crni talas pripovijedanja o crnogorskim stradanjima. Guslareva glava više je lobanja. Fasciniraju me lobanje. Budim se noću isprepadan. Uvijek se pitam đe je sada ono iz lobanja? Ljubav, zavist, strah, nada, talenat… Ali je lobanja zgodan skelet za izvikivanje legendi, a guslanje ne ide bez toga. Guslareva koža ima valere našeg karsta, tako ću da ofarbam. Strune su iščupane iz repa konja zelenka. Mislim na onoga jedinoga zelenka, koji rosnu travu pase. Ko doživi, neka pogleda još detalja. Ovo što opisujem tek je nagovještaj. Šteta što nemamo Luvr – i moje slike da jednom budu u njemu na gomili. Kod nas svako selo hoće da zida Luvr. I šta će biti u takvim seoskim galerijama? Ja ću moje djelo sigurno uraditi i dovršiti, a šta će dalje biti ne znam – to je ona budućnost budućnosti.

(Petar odlazi kod Blaža, ali se predomislio kad je vidio da je đak sa tablom ustao i prišao zidu. Petar sijeda na njegovo mjesto. Đak posmatra na zidu okačen prelomljen džeferdar; vidi jedan ekser pored đe je visio lapis, ali lapisa tu više nema; đak vješa na to mjesto svoju tablu i stoji pored nje.)

Učiteljica (Oprezno podstiče Pavla): Ovi muškarčići su pravi pjetlići. Ne bi trebalo da brinemo za svoju budućnost – toliko kreativnih planova smo čuli. Jedino je Pavle smrknut?

Pavle: Ne smijem da pričam o svojim tegobama, zabranjeno je kaznom klečanja na kolomboću. Ali sad samo informativno, i bez suza. Otac mi je dao život za današnjicu. A mene guši nešto ovde, ne vidim jasno šta je za mene Sutra. Ima nešto što sam zamalo prećutao, jer je strašno. Ipak ću da ispričam, svi su bili otvorena srca.

Učiteljica: Pa da čujemo?…

Pavle (Ide do mikrofona): Čini mi se biću vojno lice. Ja sanjam budućnost svaku noć. Jedan isti užasan san. Vidim sebe da idem niz neku hercegovačku pustopoljinu. Ljudi su rasuti s jedne i druge strane, ali ja sam strašno sam. Koračam umoran, napušten, u mislima sa porodicom. Ali kako sad? U svakom snoviđenju grlim svoju bradatu glavu i pritiskam je na grudi? Hodam noseći svoju glavu na rukama kao što se nosi panj?

Učiteljica: Pokušavaj da zamisliš nešto veselije. Čini mi se da mala dama Jaglika ima nešto poučno da nam saopšti?

(Pavle ide ka Blažu, ali ovaj mu energično pokazuje da potraži drugo mjesto – upućuje ga da kleči na kolomboću. Pavle sijeda u zadnju klupu učionice.)

Jaglika (Otresito ispred mikrofona): Ako me puste ukućani, ja ću biti učiteljica.

Učiteljica: Svakako sam počastvovana. Kao da si me pohvalila ovog trena.

Jaglika (Razjašnjavajući. Slučajno se počeše po bosoj nozi): Ali ja ću biti učiteljica u zabačenim selima… Ipak, imaću lakovane cipele.

Blažo (Bez ironije): Ako izuzmemo modni detalj, plemenito.

Učiteljica: U zabačenim selima… To ne umanjuje kompliment. Šta više, ugled učitelja raste proporcionalno udaljenosti škole od glavnog grada. Znanje se mora posijati u svakom kutku domovine.

(Jaglika odlazi i ponosno grli učiteljicu. Svijetla se na bini polako gase do nivoa sumraka. Tišina je. Jedan reflektor baca snažni snop svijetlosti na učiteljicu i Jagliku. Potom krug svijetlosti prelazi u drugu sobu i zadržava se na zidu; u centru kruga su sad slomljeni džeferdar i tabla; prilazi đak i umjesto table stavlja tablet. Svijetli krug potom ide do drugog kraja bine. Reflektor tamo osvetljava sjajne đevojačke nove cipelice. Jaglika im oprezno prilazi, zuri u priviđenje kao opčinjena; ali svijetlo gasne i mi ne znamo šta je bilo, iščezavaju i cipelice i jaglika. I svi su u mrklom mraku.)

Kraj Fokusa 9

ZAVJESA