Prolog

PROLOG

(Bina je podijeljena na tri cjeline, D, L i N. Prostor D je kraljeva soba (radni sto, polica sa knjigama, otoman, stočić, stolice). Prostor L je improvizovana učionica (katedra, dvije klasične đačke klupe, iza njih obična klupa, pozadi dvije karijege, jedna je „magareća klupa“). Prostor N je trećina bine po cijeloj dužini, prema sali. Na desnom kraju je mikrofon za odraslu osobu. Na lijevom kraju je mikrofon za dječiji uzrast. Prostor N se može odijeliti od ostatka bine (D+L jednako 2/3 prostora) zastorom koji se po potrebi spušta sa plafona. Takođe, prostor D može da se odijeli od L posebnim zastorom koji se po potrebi spušta sa plafona. Sad su zastori podignuti i kralj je u svojoj sobi. Raskomoćen je, u kućnoj haljini. Hoda zamišljen, umoran.)

Nikola (Zaustavlja se ispred slike na zidu koja ga prikazuje sa unukom Aleksandrom): Ova slika juče nije bila na zidu?

(Reflektor baca dodatno svijetlo na sliku)

Augur: (Pojavljuje se iz tmine nekakvog ćoška. Potvrđuje klimanjem glave.): Bila je na restauraciji. Osvježeni su detalji. Okvir je osnažen, dorađen. Da se može bezbijedno transportovati.

Nikola: Ako. A lijepa je. Mali Aleksandar sa Đedom. Ko me objesio? Neka cedulja je na ramu?

Augur: Tice mu ga znale. Izražajna slika; istorijski dokument, a umjetnička vrijednost. Artefakt, moj Gospodaru.

Nikola (Govori sekretaru koji ulazi): Vidim novitet, Medojeviću?

Sekretar: Jeste, Veličanstvo. Poklon od Miloja. Donirao je i vrijednu stvar za školu: overhed projektor. Sad imamo taj overhed, nova tehnologija i pedagoško pomagalo. Pokazaćemo Vam primjer upotrebe. Viđećete krasan slajd. Tiče se ornitologije. O tome Augur zna više, profesionalno i emotivno je vezan za tice i živinu.

Nikola: Vidim ovđe i cedulju sa posvetom. „ВАЕ ВИКТИС“. Izreka zvuči latinski, ali je napisana ćirilicom?

Sekretar (Uzima debelu enciklopediju sa police sa knjigama, prelistava): Evo, latiničnim pismom. VAE VICTIS.

Nikola (Nestrpljiv): De, čoče, šta znači?

Sekretar (Oklijeva. Nelagodno mu): TEŠKO POBIJEĐENOM.

Nikola (Prema publici): Ka vazda, Medojević bukvalno. (Sekretaru) Maksime valja prepjevati, jadan. Mogao bih te zvat Maksim, u vojničkom značenju riječi. (Vajka se) Sve moram sam… No trenutno sam bez inspiracije. A i zadrijemao sam.

Milena (Iza kulisa): Moj predlog prevoda je UM ZA MORE A SMRT ZAVRAT.

Nikola: Milena zadovijek od poezije pravi prozu. Nećemo pisat, od naslova ništa. Auguru, makni cedulju razdora. Ka da je nikad nije bilo.

(Nikola lagano korača, sad je na lijevoj strani bini, u učionici. Staje da pogleda drugu sliku na zidu, koju tog momenta daje overhed projektor. Slika prikazuje gnijezdo. U gnijezdu su tri omanja ptičja jajeta, ali i jedno nesrazmjerno veliko, pjegavo. Kralj je zatečen ispred tog prizora. Čas krene ka publici i gleda u publiku, čas gleda u gnijezdo. Sad je našao i svoj prut, pokazivač, upire u podmetnuto jaje.)

Nikola (Neubjedljivo prijeti u pola glasa): Carevati oba ne možemo… Znaju li, Augure, moji Crnogorci, iko od njih koje sam slao na školovanje u Rusiju i Evropu, za inkriminisani slučaj višejajčanog nesimetričnog gnijezda?

Medojević: Sad mi, Svijetlosti, padaju na pamet stihovi 181 do 187. Pošto svi znamo napamet „Gorski vijenac“, ovaj prizor, generalno, ne može biti nov i šokantan za javno mnjenje.

Augur: U vezi je s ticama. Veliko jaje je od kukavice. (Uzima enciklopediju od sekretara i nalazi odrednicu, te u učenom stavu objavljuje.) Cuculidae.

Nikola: Ja bih istrijebio tu gubu.

Medojević (Uzima enciklopediju. I on začas konsultuje neki pasus): Ne valja se. Vaše Veličanstvo bi postupilo ka vojvoda Draško. To ne preporučujem. Vojvoda je vidio nešto od Evrope, pa opet zbori lokalno. Evolutivno gledano, kukavice vode porijeklo od cara Lazara. Da se priśetimo: njegove kćeri…

Augur (Prekida ga, ušao mu je u struku): Sve je prirodno što Priroda odnjivi u razredu vertebrata Aves. Aves su ptice.

Nikola (Dijelom autoironično): Dadoste mi šlagvort za jedan aforizam, a ja se nijesam dosad ogledao u toj književnoj formi, koja je u usponu. Čovjek počesto zna biti ne što drugo, do Avestinja.

(Medojević i Augur se klanjaju, daju znake razumijevanja i odobravanja. Sekretar odnosi enciklopediju. Izlazi i Augur. Kralj se spušta na kauč. Śedi, a ruke je ispružio horizontalno po naslonu; i noge je protegao. Zaklapa oči, glavu je neznatno savio ustranu. Neko modro svijetlo ispunjava pozornicu, a reflektor obasjava figuru Kralja, koji sad liči na raspetog Hrista. Kralj upada u košmarne snove. Reflektor postepeno slabi, dok salu ispunjava śetna melodija Da je mene leći umrijeti.)

Kraj Prologa