Fokus 1: Čas istorije

Fokus 1

ČAS ISTORIJE

Učiteljica ulazi u učionicu tako što pronosi transparent binom. Na transparentu piše „Učiteljica života“ i publika to može da pročita

(U lijevoj polovini pozornice (prostor L) nekoliko đačkih klupa. Publika gleda u zid ispred kojeg je tabla. Sa desne strane je katedra. Prigušeno svijetlo. Ulazi učiteljica, đaci ustaju. Šest ih je: Blažo, Pavle, Petar, Đak sa tablom, Bosi učenik Filip i Jaglika, bosa učenica. Sijedaju. Učiteljica gleda sa toplinom u đečija lica dok ih reflektor obasjava, bez žurbe i svakog posebno. Svijetlo se pojačava do normalnog nivoa. Počinje čas.)

Učiteljica: Ima li odsutnih?

Bosi đak (Čeka nekoliko trenutaka, pogleduje po učionici): Ja sam odsutan, učiteljice.

(Iznenadni, veseli smijeh u učionici, kao odgovor na paradoks.)

Učiteljica (Strpljivo, taktično – a i sama sa smiješkom u uglu usana): Svi u tebe gledamo, Filipides. Kako si to odsutan?

Bosi đak: Ćale mi je poginuo na Mojkovcu. Samo o tome mislim. Ja nijesam u učionici.

Pavle: I meni je otac poginuo, ka toliki drugi. Ne znamo tačno gde. A prisutan sam, šta ću.

(Tišina. Učiteljica dugo drži dlan lijeve ruke na tjemenu Bosog đaka. Onda miluje po kosi Pavla. Uzdržava se od plača. Vraća se za katedru.)

Učiteljica: Prvi čas je danas istorija. U svim narodima, i svuđe, kažu da je istorija učiteljica života.

Jaglika: Je li i kod nas, učiteljice?

Učiteljica: Da. Baš sad je ona kao takva u Crnoj Gori. Ponekad izgleda da nas zaobilazi; ili je tu a ne pojavljuje se. Stariji znaju da će doći, ako je otišla. Ali mislim, kod nas se odomaćila, davno je rekla sve što treba. Od koga znamo inače da je sloboda svetinja, ako nam nije rekla Istorija? Dođu teški časi kad je domovina na iskušenju. Učini se da je sloboda udavljena. Mi mislimo da to nije tačno; narodni je dogovor da postoji samo jedan, nemalodušan odgovor: niko ne smije da potpiše kapitulaciju. O tome se ne razmišlja. Niko nije pobijeđen, dok ne prizna. Zato se bojni poraz, slom oružja, ne računa kao krajnje stanje. Obavezali smo se Tradicijom i Ustavom da je kapitulacija obična zla intriga okupatora. Evo, mi i nemamo domaću riječ za kapitulaciju, no moramo da je uvezemo – koristimo latinski termin…

Pavle (Čudi se, morao je da dobaci): Ene učiteljice budale… Ada kako nemamo? Predaja!

Učiteljica: Predaću ti ja što ti niko uzet neće! (Nastavlja misao) Napisani su divni stihovi, uzbudljive poetske istine koje nas ohrabruju kad je teško i kad smo malodušni. Kad uslijede pogibije. Mi ćemo danas zapamtiti jednu svijetlu himnu koja nam je sada milija nego ikad. Naučićemo svi za domaći Gundulićevu Himnu slobodi. Ivan Gundulić je živio i radio u Dubrovniku, a to je blizu. Zvali su ga Dživo, možemo bezazleno prihvatiti da je cvrkutao dražesne stihove. Evo, za nas važna strofa ispisana je na tabli. Ali ja tražim da zaposlimo ne samo oko nego i uvo, i sva naša čula; nikad nam to neće dosadit. (Recituju sa elementima glume.)

O liepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave.

Učiteljica (Zastaje.): Ures je ukras. Blažo, nastavi.

Blažo (Čita iz klupe, kao da je on napisao.):

Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi

ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

Pavle (Iskreno. On govori ekavski): Učiteljice, meni je nešto čudno u ovoj pesmi. Za koga je Sloboda ako se plati svim ljudskim životima? Mora neko da preživi, da mu bude lipo. (Neznatno se posprdao riječi lipota.)

Učiteljica: Śedi sad, ne prekidaj čas. Ovo ti je drugi ispad. O jezičkim i stilskim karakteristikama ćemo na času maternjeg jezika. To je stilska figura. Riječi se razlikuju ovđe i onđe, vrijednosti života su nepromjenljive.

Blažo (Ispod glasa, gleda u Pavla): Avetinja. Bio i ostao.

Učiteljica: Toliko o snazi poezije i njenoj moći da razbukta čista patriotska ośećanja u nama. Ali istorijski primjeri su mjera istine; podsticajni su i nezamjenljivi. Razgovaraćemo dalje o dva karakteristična primjera iz svjetske istorije. Primjeri su neophodni, pogađaju u sam centar našeg shvatanja ljuckosti. Slušajte prvi primjer; Petre ne šaraj bez prestanka. Ostavi tamo tu tablu.

U davna vremena, postojala je velika i moćna rimska država. Rimljani su zapali u nevolje kad je kartaginski vojskovođa Hanibal, sa silnom vojskom, zakucao na vrata glavnog grada Rima. Velike tragedije snalaze i moćne zemlje. Niko nije u teškom času pominjao predaju, Pavle. Tu riječ su preko noći zaboravili. Naumili su da napuste domove ako osvajač uđe na Forum…

Bosi đak: Učiteljice, molim. Šta je to Forum?

Učiteljica: Gradski trg. Nema poraza ako pljačkaši gaze praznim putem, niko ih ne pozdravlja koliko u pustinji, nema transparenata i poljubaca, a kuće su avetinjski prazne, kao i dvorišta.

(Bosi đak dolazi iz zadnjeg reda i sijeda do Pavla, zainteresovan gestovima učiteljice i sugestivnošću njenog glasa.)

Učiteljica: Nije sramota kad se izgubi bitka. Sramota je kad potpišeš kapitulaciju i staviš sebi jaram oko vrata. Hanibalu je put bio otvoren, a trijumfovao nije. Plašio ga je prizor zlokobne tišine i mistične praznine. Okupator mora bez prekida da zebe. Okupatora treba iznurivat. Nije prijestonica cijela domovina. Rimljani su odbili svaki razgovor. Udvostručili su svoje napore odbrane. Zabranili su riječ „mir“. Ograničili su rok žaljenja mrtvih. Javno plakanje je bilo zabranjeno, čak i ženama. Pokretni nezavisni odredi (kunktatori) su uznemiravali okupatora. Za Rimljane, bitka kod Kane (216 godine prije rođenja Hrista) isto je bila što za nas bitka kod Mojkovca 1916.

Đak sa tablom: Broj 16. Je li proklet, pitam se.

Blažo (Ozarena upadica): Odredi kunktatora, učiteljice – ne mogu bit ništa drugo do partizani.

Pavle (Prći se): Ovaj sad zna i latinski. Kad će odmor…

Učiteljica (Mrgodna): Drugi primjer govori o Francuzima. Njihov car Napoleon je prije sto godina napao Ruse. Rusi su branili svoju zemlju, oni nju toplo nazivaju RODINA. Ipak je osvajačka vojska, brojna i moćna, uvježbana, stigla do prijestonice Moskve. Ruska vojska i narod odstupali su. Napustili su svoj glavni grad, oni kažu STOLICA. Osvajači su se nadali bogatoj pljački. To je naum svakog okupatora…

Jaglika: Munja ih spržila.

Učiteljica (Saglasna): Sad slušajte. Moskva je gorela! Veliki prizor prvomajske lile uzimu! Uljezi su zatekli avetinjski prostor, krovove u ognju, crkve u dimu, žar na kaldrmi. Niko nije pomislio da potpiše okupaciju. Niko nije ni bio prisutan. Olovke nije bilo, lapisa.

Đak sa tablom: Šta će biti s nama, učiteljice?

Blažo: Mi i nemamo šta zapalit. Krš ne gori. I da gori, krš je naš. Ali imamo đe da se povučemo. Čuo sam da ima slomovrata tamo ka Komu, kod Grebaja ili oko Babinog zuba. Kad je teren đavolji, mi smo kunktatori u prednosti.

Učiteljica: Istrajaćemo, moramo. Oklijevaćemo, dosađivati Austrijancima. Cetinje je lakše sasmudit od Moskve. Biće teško i dugo. Žalosni u duši, ali suvih očiju. Vlažne oči gledaju mutno. Uspjećemo. Sloboda nema cijenu; Gundulić je rekao, Pavle: ni svi ljudski životi ne mogu je otkupit.

(Ulazi direktorka škole, gospođa Kaća. Ona svečano ulazi. Kroz otvorena vrata čuju se iz daljine potmule detonacije, koje bude zlosutna predośećanja. Đaci ustaju.)

Kaća (Obraća se đacima): Đeco, domovina je ugrožena. Bombarduju prilaze Cetinju, gađaju prema Lovćenu. Ne znamo šta će biti ovđe śutra i hoćemo li se seliti nekud prekośutra. Naša vojska je hrabra. To su naši očevi i sinovi. Morate svi imati snage kao da ste matori. Za početak: ukida se plakanje. Zabranjujemo suze. Treba nam svijetlo koje zrači iz prkosa.

Blažo (Izlazi iz klupe i staje uz Kaću, koja ga grli): I mi ćemo dočekati da svane.

Kaća: Ona pržina u ćošku je za klečanje đaka koji bi cmizdrili. To je okrutno, ali sad pravično. Trebalo bi prosuti šaku kolomboća, ali nemamo ni za ručak. Prvi čas svakog dana, ali samo pet minuta na početku, određujemo za tužna ośećanja, poslije toga svak svoj posao bez suza. Kažite svojima – ukidamo žalbe u kućama i po grobljima, samo koliko je nužno. Bez lelekanja i tuženja. Zaboravimo riječ mir, ako smo ju ikad naučili. Za suze na javnom mjestu – sud i kazna. Sad smo samo ljuti kunk… (Pogledom traži od Blaža pomoć.)

Blažo (Nadutih prsa): Kunktatori.

(Blažo ide na mjesto. Direktorka sijeda kod Jaglike)

Učiteljica: Za kraj današnjeg časa ko će da nam recituje pjesmu po svom izboru, kako smo se bili dogovorili? Samo malo… Prije toga da svi za domaći naučite dvije latinske izreke. Te mudre pouke potiču od istih onih Rimljana koji su imali težak čegrst sa Kartaginjanima. Ovajčas neka Petar napiše na tabli prvu mudrost. Uzmi moju cedulju. Vi ostali prepišite.

Petar (Piše na tabli kredom): Opinio multiplex, patria una. (Mišljenja su mnoga, otadžbina je jedna.)

Učiteljica (Uručuje Bosom đaku Filipu, zvanom Filipides, drugu cedulju): Sad i ti napiši tvoju mudrost.

Bosi đak (Piše na tabli kredom): Animus Facit Nobilem (Duh čini čovjeka plemenitim, ne porijeklo).

Jaglika: Ja sam naučila pjesmu „Kolo Šesterac“. Sviđa mi se jer ju je napisao ranije u Americi moj stric koji je potonuo u Atlantik a mislio da nam se pridruži u ratu do pobjede. Pjesma je posvećena vojvodi Mirku.

Jaglika (Izlazi bosa i u prnjama, staje kod đečjeg mikrofona na bini i govori publici):

KOLO ŠESTERAC

Kroz deset mjeseci

Ćetaće jaglike

Naši su ih preci

Brali pod jarčike

Niknuće koprive

Milosni su sveci

I rodiće njive

Izgladnjeloj đeci

Ne idi tuđini

Opominju preci

Toliko učini

I amanet reci

Preboljećeš muke

Nije ti prvina

Od srećne si ruke

Okuraži sina.

(Aplauz Jaglici. Ona se klanja, svijetlo joj u očima. Kaća plače, ali dlanovima pokriva lice. Učiteljica blista. Prazni se učionica. Neko blago svijetlo na bini, nije modro nego plavetno. )

Kraj Fokusa 1