Riječ na promociji prvog broja nove serije „Tokova“

RIJEČ NA PROMOCIJI

prvog broja nove serije „TOKOVA“

Od hrane, volimo ono što smo jeli kad smo imali godinu ili dvije. Od riječi, najpostojanije su i najtvrđe one koje smo čuli u prvom djetinjstvu. Ja sam rođen blizu potoka koji u Budimlji zovemo Ponor, pa sam dakle emotivno vezan za taj pojam, sliku i zvuk. Čućete kasnije zašto je to bitno!

Naš se časopis zove Tokovi. Ko god da se sjetio da naš časopis izlazi pod imenom Tokovi, poslužila ga je tog momenta blagorodna inspiracija. Jer, taj pojam je značenjski bogat. On nam nudi okrepljujuću simboliku. Asocira na gašenje žeđi, na nostalgiju proticanja, na potpunost, ali i fluidnost ovoga ili onoga u našim životima.

Iz sažetog izlaganja vidimo da su dosadašnju istoriju Tokova obilježile egzistencijalne oscilacije i smjene dana i noći. Evo ja pokušavam da tu činjenicu poetski osvijetlim. Međutim, uspješnije je o tome govorio naš Urednik Ivan Raičević; on je imao srećan trenutak kada je u uvodu Tokove doveo u vezu sa rijekom ponornicom, koja napokon, citiram, „trajno nastavlja svoj tihi hod kroz vrijeme“ i hita ka ušću koje je „daleki okean svjetske kulturne, naučne i obrazovne baštine.“

Ako bi me sada profesor Maksim upitao koja li to bijaše stilska figura, to sa ponorom naime, mogao bih se i „lijepo“ provesti usred ovog umnog skupa u Beranama. Ali sigurno znam u čemu je snaga ove Ivanove figure; paradoksalno, ponornica postoji i kad se ne vidi (inače ne bi još jednom izvirala) – a to govori o unutrašnjem, suštinskom kontinuitetu. I kad su zamirali, Tokovi su tinjali u našim sjećanjima. Time oni govore, tokovi to jest romore, da su nam potrebni.

A potrebni su najmanje zbog dva razloga. Prvo, našem regionu je neophodna hronika ideja koje su recenzirale misleće jedinke među nama; bez toga, pokušaji osmišljavanja našeg doba se gube u magli dnevnih zabilježaka ovih ili onih novina, najčešće u zbrci političkih ideologiziranih sintagmi. Drugo, pisana riječ obavezuje autora dokumentarnošću svojom; to nas opominje na nužnost dnevne brige o logici našeg djelovanja; ta poruka važna je i za nas u Beranama, i šire u državi Crnoj Gori. Drugim riječima, naš časopis neka u budućnosti bude mjesto iz kojeg će istraživači i znatiželjnici učiti šta su bila naša htijenja, kakve su nam bile pobude, kako smo se odnosili prema prošlosti, za kakvu smo budućnost lobirali, i šta smo svojim unučićima poželjeli. Jesmo li bili, i koliko, indiferentni ili preduzimljivi.

Sada ću napraviti malu ekskurziju kroz prvi broj.

Pažljiv će čitalac primijetiti da je na početku tekst o prošlosti, a na kraju poezija mladih, to jest prilozi onih čija je budućnost. To moramo, kao strukturu, da pohvalimo. Dragocjeni pogled na prošlost ovog kraja i posebno Budimlje dao je akademik Božidar Šekularac, u članku o budimskoj episkopiji. Istoričari su srećni ljudi – njihove i naučne tekstove rado čitaju i laici kakav sam i sam. Siguran sam da je kolega Šekularac dao prilog koji će biti podsticajan za ovu sredinu prije svega. Pored toga, javio se Predrag Lutovac prilogom o Šudikovi. To su autori koji uspijevaju da u osjetljivoj materiji nikoga ne iritiraju, a ostavljaju prostor da diskusiju i pitanja – to je najvažnije.

Sa simpatijama sam čitao istoriju školovanja učitelja poslije rata u Beranama, iz pera kolege Deletića; takve priče su pouzdan društveni barometar. Bitno je da se na naučni Zdravkov metod možemo osloniti.

Sjajni kozer i majstor teme Gojko Kastratović, kad priča i piše, morate da ga slušate. Od njega bih u dušku čitao i da iznosi šta je lani na današnji dan ručao; svaka redakcija u kojoj on sjedi, ima novu i zanimljivu auru.

Draško Došljak je autor kojega valja čitati. Pokušao sam da saznam iz njegovog članka o nazivu oblasti Bihor. Ja mu večeras zadajem i jednu zagonetku koja me lično muči: ime planine Tivran. Vidite da ima materijala za mnogo brojeva časopisa!

I ljekari su srećni ljudi. Izlomio sam se da pročitam medicinske traktate kolega Radunovića i Bakića, ali ću im – nadam se – vratiti istom mjerom kad oni pokušaju da pročitaju moj prilog! Ne postoje tension free tehnike ulaska u naučnu literaturu. Šalu na stranu, ovakvi prilozi dokazuju da jezik koji su zasnivali naši preci, a mi ga njegujemo i dograđujemo za nasljednike, ima neophodnu nosivost i za nauku po svjetskom standaru. To je utješno. Ovdje da istaknem dobar kompjuterski slog g. Marka Tvrdišića.

Lično mene što se tiče, veliku satisfakciju pružilo mi je otkriće da se na kraju mog članka iznenada pojavila očaravajuća slika gospođe Sabahete „Španjolka“, dobro reprodukovana na papiru odličnog kvaliteta.

Vukić Pulević je pisao o botaničaru Lakušiču, a Kićović o akademiku Milisavu Lutovcu, a Budo Dragović o Momu Cemoviću. To jeste štivo za ugodno ali i oprezno čitanje – takvi su ljudi i njihove biografije, sve od reda. Posebno, moj školski drug Dobrašin Jelić upozorava na istaknuta slikarska djela Jovana Zonjića. (Po potrebi, ispričati anegdotu o slikaru Stojkoviću.)

Pravna analiza dr Međedovića izaziva pažnju. Radovan Bakić se zanima za djelo Rovinskog, i tu ljubav prenosi na čitaoca! Danica Andrejević piše o znamenitom ocu; to ću dvaput da pročitam.

Ja dalje nijesam stigao da pročitam! Pa i kakav bi to bio broj ako bi se čitao dva dana!? Sada, hoću da naglasim ovo:

Moramo istrajati na ovom poslu njegovanja našeg časopisa. A kako?

Slavni Borhes je često u pričama počinjao, kako mu je pričao onaj kojemu je nešto rekao ovaj, a ovome poznanik onoga – i tako na pola strane. U istom stilu se često Crnogorci oglašavaju. Pa ću i ja večeras reći slijedeće:

Pričao mi je dobri profesor Ljuba Novaković da je jednom čitao neđe kod Džadžića da je ovaj našao kod Andrića – pa je to i stavio kao moto svojeg uzornog udžbenika Kvantna mehanika. (Ispričati o muci da se kod nas bude evropski intelektualac.)

Isto to tvrdi i fotografija Stanoja Bojovića! (Pokazati.) Moramo raditi po pet poslova istovremeno. Inače propadosmo!

Vukota Babović